Glavna Tvrđava

Tvrđava

0 / 0
Koliko vam se sviđa ova knjiga?
Kakav je kvalitet fajla?
Preuzmite knjigu radi procene kvaliteta
Kakav je kvalitet preuzetih fajlova?
"Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija." Meša Selimović

Čovjek i smrt, tema koja je izašla iz Selimovićeve vlastite biografije i sudbine, glavna je tema romana Tvrđava. Radnja romana se dešava u XVII vijeku, neposredno poslije Hoćinske bitke, u muslimanskoj sarajevskoj sredini. Glavni lik je Ahmed Sabi, običan čovjek, vojnik koji poslije rata započinje novi život bez porodice, jer su umrli od opake bolesti koja je harala u tom periodu. On želi da nađe most do drugih ljudi, jer zna da nas razdvaja i uništava mržnja. Ljubav je ta koja nas može održati. Selimović je kroz Sabov lik prikazao ono što može da zadesi bilo koga od nas običnih smrtnika. Kroz konfliktne odnose koji se javljaju kod Šabe, Selimović želi da prikaže sposobnost ljudi da odgovore na neka životna pitanja.
Kategorije:
Godina:
2011
Izdavač:
Nova knjiga
Jezik:
serbian
Strane:
620
Fajl:
EPUB, 342 KB
Preuzeti (epub, 342 KB)

Možda će vas zanimati Powered by Rec2Me

 

Najčešći pojmovi

 
sam1897
nije886
kao816
ali757
kad549
sve522
kako420
samo416
zbog364
ili331
ako310
bilo295
nego279
jer270
koji264
mene264
smo262
bez262
bih258
bio253
znam252
tako251
onda225
zato213
nas191
zna177
biti153
sebe153
znao152
mogu152
meni148
zar144
koje138
joj137
tko136
sebi130
mula129
nema127
ovo125
pred124
nisu117
0 comments
 

To post a review, please sign in or sign up
Možete napisati recenziju za knjigu i podeliti svoje mišljenje. Ostale čitaoce će uvek zanimati vaše mišljenje o knjigama koje ste pročitali. Bez obzira da li vam se knjiga svidela ili ne, ako iskreno i detaljno izložite svoje misli, ljudi će pronaći nove knjige koje im odgovaraju.
1

Jewish Volunteers, the International Brigades and the Spanish Civil War

Godina:
2017
Jezik:
english
Fajl:
PDF, 30,70 MB
0 / 0
2

Derviš i smrt

Godina:
2013
Jezik:
serbian
Fajl:
PDF, 794 KB
0 / 0
  MEŠA SELIMOVIĆ


  TVRĐAVA


  
    

  


  
    [image: logo]

  


  



  8. Junak koji se boji usamlјenosti


  


  Kad bi me umorilo uzaludno očekivanje da se, nekim čudom, poruše zidovi oko mene, kad bi mi dosadilo bescilјno hodanje po gradu, kad bi mi razgovori s lјudima postali nezanimlјivi jer se ne razumijem u poslove, ili mučni jer me hvatao strah da ću postati ruševina, kao i većina onih koje sam susretao, odlazio sam u staru biblioteku što je mirisala na papir, prašinu i mastilo i satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom. Najčešće smo bili sami. Ponekad bi došao neki stariji đak medrese ili rijetki lјubitelј knjiga, pa bi se opet sve utišalo i stari rukopisi su na policama šutjeli kao i prije, mirni, mudri, mladi već stotinama godina. Ovdje sam tih, tiši nego obično. Osjećao sam da vrijeme nije samo protjecanje, nego i prisutnost. Vidlјivi trag nečije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a riječi i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi. Sve lјudsko ipak ne umire. Na Seid Mehmeda sam se toliko navikao, da sam pored njega mogao šutjeti satima. On je šutio i sam i s drugima. U početku mi je bilo neobično da šutim sa živim čovjekom u praznom prostoru biblioteke i pokušavao sam da povedem ma kakav razgovor, o ma čemu, o svačemu, tražeći ga, ispipavajući ono što ga se tiče. Ispipao sam da ga se ama baš ništa ne tiče, ni čovjek, ni bog, ni život, ni smrt ali je njegovo znanje o mnogim stvarima bilo veliko. Ponekad bi me gotovo zaprepastio poznavanjem života, filozofije, književnosti, ili nekom umnom primjedbom koju sam samo od njega mogao čuti. Ali, avaj, sve što bi rekao, bilo je kratko, kao da je munja blјesnula u dugoj noći. Jer, prije toga i poslije toga, Mehmed Seid je bio potpuno odsutan, u nekom svom dalekom svijetu koji s našim nije imao spone ni mosta. Dok ga nisam upoznao, želio sam da ga riječima, ma kakvim, probudim i oživim. Poslije sam odustao.


  Sjedio je nepomičan, zagledan u zid, u pod, u su; nčanu zraku i, ne vidjevši ništa, plovio tihom strujom svojih nesaznatlјivih maštanja iz kojih ga moj govor nije mogao vratiti na ovaj svijet. Kad bi se njegov odsutni ali sretni, stišani osmijeh počeo gubiti, a lice se stvrdnjavalo i stezalo, postajući uznemireno, kao u strahu, on bi se s mukom dizao i nesigurno odlazio u drugu prostoriju. Zadržavao se kratko, samo koliko mu je bilo potrebno da se omami afijunom, pa se vraćao oživlјen, da bi uskoro uplovio u svoje sanjarije. Tako je najobrazovaniji čovjek u gradu bio i najjadniji. Ogromno blago je ležalo u njemu naslagano a neiskorišteno i gore je bilo nego da ništa ne zna. Ili je bio najsretniji, jer mu ništa nije trebalo, ništa ga se nije ticalo, a svejedno mu je da li što zna ili ne zna. Mada mi nije jasno da li bi slike mašte u njemu bile živlјe da je znao manje. Ili ih je njegovo znanje učinilo plemenitijim. Pitao sam se samo onako, bez razloga i bez potrebe, jer odgovor i kad bi ga bilo, nema značaja. Sigurno nitko ne bi učio ni stjecao znanje, da bi mu opijumska maštanja bila bogatija. Sve njegovo je tajna. Potpuno je zazidan u sebi, kao mogila. Ništa u njoj ne vidiš, ništa o sebi ne govori.


  Jednom, dok još nisam bio otkrio šarenu nirvanu u njemu, dogodilo se da sam mu izgovorio jednu svoju pjesmu, zbog nečeg siguran da će je razumjeti. Odlučio sam se iznenada, kad mi je izgledao izuzetno blag, spreman da bude blizak, kako mi se činilo. Povjerio sam se pjesmom o izgublјenosti nakon rata:


  



  
    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              U živlјenju, u trplјenju

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              srce blijedi,

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              srce vene,

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              sjena slijedi,

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              bivšeg mene,

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              u trplјenju, u živlјenju.

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              Izgubih se u traženju.

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              Ja sam bio,

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              ja sam i sad.

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              Nisam bio,

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              nisam ni sad.

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              Izgubih se u traženju.

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              U lutanju, u snovima

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              noć me rubi,

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              dan me vraća.

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              Dan se gubi,

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              život kraća,

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              u snovima, u lutanju.

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              U nadanju, u čekanju

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              život snijem,

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              a snom živim.

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              Srce krijem,

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              srce krivim.

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              Što ne živim,

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              što još snijem,

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    


    
      
        
          
            
              
                
                  
                    
                      
                        
                          
                            
                              u čekanju, u nadanju.

                            

                          

                        

                      

                    

                  

                

              

            

          

        

      

    

  


  



  Pažlјivo je saslušao stihove do kraja, učinilo mi se da je iznenađen, čak kao da mu je zbog nečeg neprijatno, protumačio sam to kao nezadovolјstvo pjesmom i meni se učinila veoma loša. A onda se na njegovom blijedom, mršavom licu pojavio osmijeh:


  - A! Pjesnik, dakle! Zalutali i obijesni.


  - Zašto »zalutali i obijesni«? Zar tako misliš o pjesnicima?


  - Ne mislim ja, nego Kuran.


  - Ne sjećam se.


  - Podsjetit ću te. Kako bog kaže o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesništvu učili. Nјemu pjesništvo ne dolikuje.« A sjećaš li se poglavlјa »Suara«, o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni.« »Zar ne vidiš da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti, a »Cilј im je da se rugaju i da razvraćaju. Stići će ih kazna koja će ih uništiti i uniziti.« Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti?


  - Otkako sam se vratio iz rata.


  - Pa da, »sjena slijedi bivšeg mene«, sjena rata, naravno. E pa, prijatelјu, mogu ti reći da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. Jer bi vidio da je grijeh to što činiš.


  Nasmijao sam se:


  - Primam taj grijeh na dušu. Pa dobro, kad si me već osudio, možeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova riječ?


  - Nisam te ja osudio. Kuran kaže: »U obrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima, čvrstim kao zid.« A tebe Alah ne voli jer ti nastupaš sam, razbijaš saf, podrivaš čvrsti zid. I ne samo da ne braniš vjeru, ti si protiv nje.


  - Još i to!


  - »Vjera je zakon koji uređuje cijeli život. Poezija je izvan tog zakona, ona ga ne priznaje, traži slobodu za riječ i misao i odriče savršenstvo svijeta koji je bog uredio. Snom živjeti, u nadanju, u čekanju, znači ne pristajati na ovo što jest. To je pobuna.


  - Neka me bog sačuva da mi ti budeš tužilac! Što onda nije pobuna?


  - Čitanje molitava.


  - Čitaš li ti molitve? Jesi li branilac vjere u redu čvrstom kao zid?


  Osmjehnuo se tužno ili blago podsmješlјivo. I nije odgovorio. Naišlo je vrijeme njegove šutnje, povukao se u svoje snove. Pogled mu se ugasio, okrenut nekud unutra, u sebe, nečem važnijem i lјepšem nego što su smušeni stihovi i nekakav Ahmet Šabo. Rugao se, očito. Samo, kome? Meni ili sebi? Ili svakome? Govorio je budan, ali i u svome umjetnom snu i van njega, on je daleko od ovog našeg svijeta i od lјudi i ne tiče ga se kako uređuju stvari među sobom. On se odriče svega što nije koloplet njegovih nestvarnih slika, koje nikakav lјudski poredak ne može poremetiti. Gledao sam ga zbunjeno, gotovo sa strahom, kao da je umro. Mene se tiče baš to što se njega nikako ne tiče. Tada sam čuo kako se netko pokrenuo iza mene. Okrenuo sam se: u vratima je stajao mlad čovjek, prepoznao sam ga po mršavom licu i vrelim očima. Student Ramiz! Izbjegavao sam da se susretnem s njim, a eto, nisam izbjegao. Već mjesec dana drži uvečer propovijedi u Ali-pašinoj džamiji, govoreći sirotinji s Crnog vrha, Berkuše, Bjelava, Koševa, ono što pametan čovjek nikad ne govori javno. Slušao sam ga jednom, pošto sam čuo kako lјudi šapatom prepričavaju njegove riječi, jedva sam našao mjesto kraj vrata, a izašao sam prije nego što je završio govor. Pobjegao sam, uplašen! Pamtim što je govorio one mračne noći u hoćinskim šumama, ponovio sam to u nevrijeme i na svoju nesreću i znao sam da može svašta reći, ali ne ovo, ne ovako!


  Nikad ni od koga nisam čuo toliko oštrih riječi, toliko prezira prema lјudima na vlasti, toliko ludog slobodoumlјa, kao te večeri, slušajući vatrenog al-azharskog studenta, koji nije znao što je strah ili nije znao što je vlast. Rekao je, sjećam se i sad svog zaprepaštenja, da postoje tri velike strasti - alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije lјudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi lјudski lik. Neodolјiva je, kao čarobni kamen jer pribavlјa moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavlјaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želјa za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti potiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži i njegova predstava o sebi uvijek je lјepša nego istina. Sve lјude smatra glupim jer kriju pred njim svoje pravo mišlјenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna i lјudi to prihvaćaju. Nitko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i nitko trpelјiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo i vezući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I nitko ih ne bi oborio da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasilјem prema narodu, a svi su nasilnici i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srlјaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće. Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi i dovode svoju svitu i ponavlјaju gluposti svojih prethodnika jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez kruha narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelј bi nas napao, nered bi u zemlјi nastao. A tko drži ovu zemlјu, tko je hrani, tko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeruju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Nјih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te zgadije ne bi bilo. I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi lјudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.


  Tada sam izašao iz džamije, zbunjeno gazeći po nogama zablenutih mahalјana u poderanim čarapama, koji su, zaustavlјajući dah, slušali ove plamene riječi pobune. Odakle mu tolika hrabrost? Idući kući, udarao sam o kaldrmu, kao pijan, jedva vjerujući svojim usima. Kako je smio da kaže i kako su lјudi smjeli da slušaju? Ispričao sam Tijani, zadivlјen, zbunjen. - Bogami je hrabar - rekla je oduševlјeno. Ali mi ja napomenula da više ne idem u džamiju. Možda se bojala da mi se ne zgadi moja šutnja. I eto, sad je mladić o kome sam dugo na javi mislio i u snu sanjao, stajao preda mnom, s knjigom u ruci i gledao me pažlјivo.


  - Znamo li se odnekle? Jesmo li se gdje susretali?


  - Slušao sam te jednom u džamiji.


  - A ranije?


  - Ne bih rekao.


  Odricao sam se slučajnog susreta, bojao sam se moguće opasnosti.


  - Pjevaš pjesme? - upitao je, odustavši. - Kome? I zašto?


  - Sebi. Nizašto.


  - Kao slavuj?


  - Zar treba drukčije?


  - Ali ti si čovjek.


  Nјemu nisam mogao odgovoriti što bilo, sva njegova misao je usmjerena prema pobuni i sve treba njoj da služi. Dobro se sjećam svega što je govorio u džamiji i najradije bih o tome poveo razgovor. Mislio sam kako je zavodlјiviji njegov zanos i lјepša njegova hrabrost od svega što je rekao. Htio sam da ga pitam, zar do slobode da se dođe nasilјem? Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I tko će to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti? Ali ako to kažem, zamrzit će me, prezret će me. Zadržat ću se na poeziji. Ali što da kažem? I ovdje sam sam, i ovdje sam kriv, i ovdje razbijam zbijeni red, čvrst kao zid.


  Rekao sam, približavajući se i odvajajući, da se osjećamo sapeto i prigušeno, čak i kad nismo pobunjenici. Dovolјno je što mislimo. A čovjek osjeća potrebu ne samo da misli nego i da kaže, čak i veću potrebu da kaže nego da misli. Tako se prazni, oslobađa napetosti. Riječ je odliv suvišne krvi, rasterećenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i potiče, a ne da je guši, da priređuje svečanosti govorenja, ili još bolјe, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao čišćenje. Tako čine neka plemena u Africi, u tome su mnogo pametniji od nas, a možda i u mnogo čemu drugome. Trebalo bi davati nagrade i ordene za psovanje. I za poeziju, jer je to isto. I trebalo bi narediti da što više lјudi sluša i učestvuje. Poslije bi lakše vukli svoj neizbježni teret.


  - Zar je zaista neizbježan?


  Htio sam da razvijem tu zabavnu sliku, da se segačim izmišlјajući što bi se sve moglo stvoriti od tog divnog sabora psovanja, urlanja, ruganja, uz gusle, uz tambure, uz bubnjeve, hodajući, sjedeći, vičući u nebo, grmeći u zemlјu, ali me Ramiz prekinuo u toj mojoj slasti pretjerivanja, u trenutku kad nisam mogao da se složim s njim, a nisam mnogo držao do onoga što sam govorim.


  - Zar je taj teret zaista neizbježan?


  - Bojim se da jest.


  - Ne, nije. Ljudi će zbaciti nametnuti teret, a neće se zavaravati olakšavajući ga. I sve je bliže taj dan što je teret teži i što je manje riječi za utjehu.


  - Tko će to učiniti?


  - Narod.


  - Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilјa, ništa mu nije zajedničko, osim neposredne koristi i straha. Izdijelјeni smo. Selo selu neće pomoći ako naiđe opasnost. Svatko se nada da će njega mimoići.


  Odmahivao je glavom, ne slažući se sa mnom.


  - Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednički cilј ni tajnu korist po sebe. Ako sazna, ako se uvjeri, može sve. Ali prvo treba otjerati ove koji vladaju.


  - Recimo da je i to moguće. Ali netko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede.


  - Zar je to nemoguće?


  - U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I što bi se dogodilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je povijest vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlјa, od oduševlјenja do nasilјa, od plemenitosti do tiranije, uvijek i zauvijek.


  Nasmijao se, pomalo prijekorno, čini mi se. S mojim malodušnim predviđanjima se nije složio, vjeruje u sposobnost naroda da svoj život uredi sam, kako mu najbolјe odgovara i da raskine začarani krug u kojem se od junaka stvaraju tirani. Bez junaka se ne može, oni su gruda koja za sobom vuče usov. Samo ne treba dozvoliti da uprlјaju svoju slavu. Stari Rimlјani su svoje heroje slali u izgnanstvo i tako ih čuvali za besmrtnost. Ako je to suviše surovo, mi bismo svoje junake mogli vraćati na poslove s kojih su došli. Nije se složio ni s mojim mišlјenjem da riječ treba da bude utjeha i rasterećenje, jer je to konačno priznavanje poraza. Riječ mora biti pobuna i poziv u borbu, sve dok ima zla u svijetu. Inače je laž, opijum i lјudi će sanjati ružičaste snove, kao nesretni Seid Mehmed, a mutna voda neka sve nosi. Odakle mu ta tvrda vjera, koju odbija svaka vjerojatnost? Toliki su se nadali, a nisu dočekali. A novi koji dolaze, opet vjeruju. Čovjekova nada je jača od iskustva, ne može je pokolebati tuđi neuspjeh. Ili on pristaje na sve što ga može zadesiti, čak i na smrt? Ne znam kako se može pristati na smrt, a možda je njegov zanos prihvaća kao dio čina. Ili ne misli o njoj. On može i to, jer može sve sa sobom. Da li misli i o čemu drugom? Ima li obitelј koja ponekad poželi prijatelјa kome govori o običnim stvarima, djevojku kojoj šapće o lјubavi? Ili je stalno upalјena vatra koja gori i sagorijeva, zaboravlјajući na drugu toplinu, bližu? Upitao sam ga to, da prekinem razgovor o stvarima koje poštujem ali ne razumijem. Uhvatio me ispod ruke i poveo u drugu, praznu sobu. Nije se bojao da sa džamijske propovjedaonice govori glasno o čemu se drugi ne usuđuju ni da misle, a o sebi je mogao samo da šapće, bez mogućeg trećeg, ako bi se uspavani Seid Mehmed slučajno probudio.


  Ima prijatelјa, rekao je tiho, i ne jednog, drago mu je kad ih stječe, žao kad ostavlјa i nijednog ne zaboravlјa, s njima je sigurniji. I nas dvojica bismo mogli postati prijatelјi, ali bi volio da se promijenim, da postanem čovjek, što i jesam, ali nemam hrabrosti da to i pokažem. Mogao bi da me zavoli i ovakvog, dobrog i bespomoćnog, ali ne bi mogao i da me poštuje. A to je polovično prijatelјstvo. Ima i djevojku, veoma je voli i žao mu je što mora na duže vrijeme da se odvaja od nje i tako se njihova lјubav pretvara u stalno čekanje. Ali da nije tako, on ne bi bio ono što jest. A ako bi sve napustio i vratio se u svoje mjesto da bude učitelј, da u bašti uzgaja ruže ili sadi krumpir, ne bi bio više sposoban ni za pravu lјubav i možda bi nju okrivio što se odrekao svoga sna. Sve joj je to rekao i ostavio da sama bira. Izabrala je čekanje. Teško je, a opet lijepo. Kad se uvečer vrati iz džamije, zatvori oči i, zamišlјajući je u svojoj sirotinjskoj sobi, priča joj što je govorio lјudima i kako su ga oni želјno slušali. (A ja sam ružno pomislio, iako me dirnula ta mladićka nevinost, da bi ta daleka djevojka, umorna od čekanja, mogla s nekim bližim i običnijim mladićem da šapuće u noći o bližim i običnijim stvarima nego što je bezizgledna borba za sirotinjsku sreću.)


  Ima i obitelј, majku, udovicu, udatu sestru i brata, kovača, koji živi s majkom. Otac mu je poginuo u dubičkoj vojni, a on se u Al Azharu izdržavao podučavajući bogate a glupe đake. Nagutao se tada gorčine, pretrpio dosta poniženja, nagledao se bogataškog bijesa i sirotinjske muke i uvidio kako je svijet ružno uređen. Znao je to, doduše, i ranije, jer za to ne treba mnogo pameti, ali je svoj životni put saznao odjednom, u trenu, kao da ga je munja obasjala. Sve mu je otkrio jedan derviš hamzevijskog reda. Upravlјači nisu potrebni, ni vladar, ni država, sve je to nasilјe. Dovolјni su lјudi koji se dogovaraju o svemu, obični lјudi, koji obavlјaju svoje poslove i ne žele da vladaju nad drugima, a ne daju da itko vlada nad njima i dovolјna je božja milost koja će im pomoći. Derviša su ubili, ali su njegove riječi ostale u njemu. Sve, osim božje milosti: lјudima je dovolјno ono što sami među sobom mogu da urede. Dobro mu je, jer drukčije ne može. Nije uvijek lako, ali se već navikao na teškoće, grdnje ga se ne tiču, zatvor je obična nevolјa, batine su neugodne, ali mlad je, izdrži. Teže je kad misli na majku, brata, djevojku, na toplinu kućne vatre i običnog razgovora koji ne pamti godinama. Ali odbacuje od sebe te misli, ne dozvolјava sebi slabost.


  Volio bi da ovdje nađe prijatelјa. Ne pristalicu, ne slјedbenika, ima ih, nego pravog prijatelјa s kojim se drukčije razgovara i drukčije šuti, nego s ostalim lјudima, ma koliko nam bili dragi. Prijatelјstvo se ne stvara, ono nastaje, kao i lјubav. Bit će mu drago ako postanemo prijatelјi. Pružio sam mu ruku, dirnuo me njegov strah od usamlјenosti i potreba da se veže uz drugog čovjeka. Neće iznevjeriti svoju misao, ali uz nju može ponekad da bude hladno i pusto. Neće mu mnogo pomoći moje prijatelјstvo, ali mu može poslužiti kao unutrašnji zaklon. Izašli smo na sokak. Pozvao sam ga da svrati do moje kuće, jednostavni smo lјudi, rekao sam, i nastojat ćemo da mu bude ugodno, koliko do nas stoji. Prešutio sam da ćemo ga pozvati i na ručak, potrebno mu je. Ne bih rekao da jede često. Tako sam, zbog običnog razgovora, zaboravio na opreznost s kojom sam ga dočekao.


  Neobičan mladić. Bit će divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprlјana. Sad je protiv nasilјa, zavest će ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušit će je u ime vlasti. Borit će se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo nelјudsko. Bit će najlјući neprijatelј protiv sebe bivšeg i čuvat će, kao amajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda. Sačuvat će se u lјudima dirlјiva uspomena na žrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I, začudo, to je najlјepše od svega što čovjek može da učini: da pokuša i da ne uspije. Ostaje tako da živi želјa i vjera da će jednom doći sanjani raj, a s tom želјom lakše se živi. Ako proroci razočaraju, sinovi tamne. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. Dovolјno je što su još jednom razgorjeli staru nadu. Zašto da je gase djelom koje razočarava? Možda treba da prođe neko dugo vrijeme, da se u dušama nakupi dosta te neokalјane lјepote, pa da lјudi, očišćeni, ostvare prastari san.


  Otrijeznila me kiša što je počela da pada i istjerala mi iz glave smušene misli kojima sam se branio od tuđeg zanosa. Žurio sam kući i nisam htio da se sklonim. Ali sam se pokajao kad sam vidio serdar-Avdagu kako stoji pod jednom strehom. Pomislio sam da se vratim, nije mi potreban ovaj susret, svejedno mi je što će misliti da ga izbjegavam. Zastao sam, pa produžio i tako se smeo, da sam išao kao žaba na zmiju. Dočekao me lјubazno.


  - Često si u knjižnici.


  - Merhaba, Avdaga.


  - Svaki dan te vidim.


  - Imam dosta vremena. A i ti izgleda.


  - Nisam znao da si prijatelј s Ramizom.


  - Danas smo se prvi put sreli - slagao sam.


  - Baš prvi put! O čemu ste razgovarali? Ispričao sam o Ramizovoj obitelјi, o djevojci, o želјi za pravim prijatelјima, o svemu onome što je za Avdagu neviđena glupost.


  - I samo to?


  - A o čemu je još trebalo da razgovaramo?


  - Je li spominjao ono što govori u džamiji?


  - Ne znam o čemu govori u džamiji. Zašto me to pitaš?


  - Razgovaramo.


  Kiša mu se cijedi niz nos. I meni, sigurno. Lakše mi je, nije me strah, izgleda smiješan.


  - Avdaga, zar ti je od nevolјe da ovako kisneš? Od brata ti je ostalo veliko imanje, mislio sam da ćeš ostaviti posao. Ne mogu vjerovati da voliš ovo što radiš.


  - Ja volim ovo što radim.


  - Pa, ne znam. Naporno je.


  - Snažan sam.


  - I ružno.


  - Ružno? Zašto ružno?


  - Dobro, recimo čudno. Što te se tiče što lјudi rade?


  - Mene se tiče što lјudi rade. Mnogo je hrsuza.


  - Je li više hrsuza nego dobrih lјudi?


  Gledao me, kao da se čudi što to pitam. Toliko je iznenađen da znam što misli i kad ništa ne kaže. Više je hrsuza, naravno, i da nema njega zavladali bi cijelim svijetom. On mora da zna što lјudi rade, što govore, što misle, s kim se sastaju, a najbolјe bi bilo da ne govore, da ne misle, da se ne sastaju, najbolјe bi bilo da je sve zabranjeno. Zašto lјudi putuju, zašto idu u druge gradove, zašto sjede po kavanama, zašto razgovaraju, zašto šapuću, zašto izlaze iz kuće? Da može, sve bi ukinuo, a pošto ne može, ostaje mu samo da bdije nad životom, nepovjerlјiv prema svemu što je u njemu živo i što se kreće. On je najzabrinutiji i najodgovorniji čovjek na svijetu i savjest ga muči zbog svega što ne može da predvidi i preduhitri. A sva zla bi spriječio kad bi sve lјude zatvorio. Na žalost, nitko ga ne shvaća. Ali nije vrijedilo da mi to objašnjava. Rekao je samo:


  - Ako opet vidiš Ramiza, zapamti što govori.


  - Neću ga vidjeti.


  - Ako ga vidiš, kažem. Potražit će te sigurno. Isti ste, samo se ti bojiš.


  - Znaš što govori, znaš koga će potražiti, zašto sam ti ja potreban? Je li ti to naredio Džemal Zafranija?


  - Ne tiče te se tko je naredio.


  - Reci mi, Avdaga, molim te, da ti narede da me uhapsiš, ti bi sigurno poslušao, iako znaš da nisam kriv.


  - Nitko nije bez krivice.


  - I da ti narede da me ubiješ, ti bi poslušao. Zašto, Avdaga?


  - A zašto ne bih poslušao?


  - Alahemanet, Avdaga.


  - Pitao sam te za Ramiza. Što ne odgovaraš?


  - Ja tebe pitam: zašto? Ti mene pitaš: zašto? I samo tako pitamo i čudimo se. Alahemanet, Avdaga. Neka je bog na pomoći i meni i tebi.


  - Bogme će tebi pomoć biti potrebnija - rekao je zamišlјeno.


  Pokisnuli smo do kože obojica, vodeći ovaj smiješni razgovor.


  



  9. Dječje svirale


  


  Ne umirem od želјe za radom, ali kako drukčije da se živi? Želio sam službu više nego ikad. Tijana je vezla ženske košulјe i tako nas izdržavala, a mene je bilo stid što samo ona radi. Mahmuta su napustili trgovci, izgleda da su se Grci u čudu pitali kakvim to neobičnim jezikom govore kad su ponosno progovorili grčki u Solunu. Mahmut im je objasnio da on zna drugi dijalekt, antiohijski, i tako se izvukao, ali je ostao bez zarade. Tijana me uvjeravala da je posao sasvim jednostavan, da je vez umiruje, a dobro se plaća i ne visi nam nad glavom briga o sutrašnjem ručku. I sve bi bilo u redu da ja nisam sjedio besposlen. Ovako je baš ružno, navalio sam se slaboj ženi na leđa i ona ispašta za moju krivicu.


  - Nisi ti kriv - umirivala me. - A ne radim za tuđina, nego za nas.


  Ili me grdila kad bih objesio nos, pokunjen:


  - Eh, bože, velike li nesreće, žena ga hrani! Hajde, molim te, ne budi smiješan. Radim li štogod ružno?


  Nije mi dozvolјavala da odnosim gotove košulјe mušterijama, lјutila se ako bih počistio sobu, držala me čisto i uredno, čuvajući moje muško dostojanstvo i svoj ponos trgovačke kćerke, kao da nam je to bilo najvažnije u ovoj sirotinji. Od sestre je dobila nešto novca za svoj dio očevine, mnogo manje nego što je vrijedilo, ali mi nismo očekivali ništa i bili smo zadovolјni, osjećajući se, za čudo, sigurnije s tom sitnom kamaricom srebra. Kao da smo se zauvijek ogradili od nevolјa.


  Mahmut Neretlјak je odmah namirisao taj novac i uzbuđeno šaputao s Tijanom, izmišlјajući najneobičnije načine i putove kako da ga udvostruči, udesetostruči, sve dok u njegovoj mašti nije izraslo pravo bogatstvo. Tijana je nepovjerlјivo odmahivala glavom, ali nije prekidala to zidanje kula u zraku. Ja sam se samo smijao toj igri u kojoj je Mahmut bogzna već koji put sanjao svoj neuništivi san, a ona to slušala kao lijepu bajku, ali sigurna da neće učiniti nijedan nesiguran korak jer nije volјela kocku. Mahmut je čak znao u što bi trebalo utrošiti zarađeno bogatstvo. Trgovac Šabanović prodaje kuću, četiri sobe, hajat, doksat, loza ispred kuće, bašta oko kuće, u bašti ružičnjak i izvor, kao oko.


  - Popričekat ćemo mi za takvu kuću, pa i za manju - rekla je Tijana razumno, ali su joj oči čežnjivo sjale.


  Iznenada se, međutim, ukazala prilika ne baš da steknemo bogatstvo, ali da se novac bar udvostruči. Svojim vezama, koje su uvijek zapletene, Mahmut je saznao od rođaka svoga prvog susjeda, da mladi trgovac Husaga, brat kazandžije Abida ide u Carigrad po robu, pa je pitao i sebe i nas, kako bi bilo da mu damo novac da Husaga i za nas kupi kakve robe. Mladić je pošten, vješt, za dvije godine stekao je lijepu radnju i još lјepši ugled, lanjske godine je donio čitav karavan robe i već sve rasprodao. Najbolјe bi bilo da nam kupi skupu tkaninu, koliko mogne, to se najviše traži i odmah se može prodati bazrđanima. Kad mu isplatimo troškove, pa i kad damo nešto za trud, ostalo bi više nego dvostruko. Na kraju je rekao da je Husaga već pristao da nam učini tu uslugu, nema od toga ni muke ni štete. Tako smo doznali da je s Husagom već govorio i sve dogovorio, nas je naknadno ubjeđivao. Izgledalo je čudnovato i nekako suviše nalik na Mahmuta, pa sam sad i ja sumnjičavo mahao glavom, a Tijana je otvoreno odbila, govoreći da je to prazna priča i kome to novac pada tako s neba?


  Ipak smo pristali da s mladim trgovcem razgovaramo i da mu zahvalimo na lјubaznosti, a reći ćemo da smo novac, na žalost, potrošili, nije ga ni bilo mnogo. Nismo mu to rekli. Husaga je rastjerao sve naše sumnje i strahovanja. Bio je mlad, ali toliko ozbilјan kao da su iza njega duge godine života i iskustva i više je sličio na učenog muderiša nego na mladog bazrđana. Rado će nam pomoći, rekao je, njegova usluga je sitna, samo da kupi i da vidi kako će se natovariti, učinio bi to i za običnu lјudsku lјubav, a drago mu je što ima i lјepši razlog jer su Tijanin i njegov otac bili prijatelјi. A čini i zbog mene, zna što je sve bilo sa mnom i kako sam nekriv stradao. Novac mu ne treba, ima dosta svoga, a platit ćemo kad donese robu. Prodat ćemo lako, on će nam pomoći jer je nezgodno da sam otkupi, bilo bi protivno svakom trgovačkom običaju i izgledalo bi da daje milostinju. Ovako je sve čisto. Dali smo mu novac, naravno, a on je napisao priznanicu i ovjerio je pečatnjakom. Poželјeli smo mu sretan put i rastali se kao dragi rođaci.


  - Šteta što nismo imali više - uzdahnuo je Mahmut. - Mogao bi i ti poći u Carigrad.


  Tijana je presjekla taj razgovor.


  - U Carigrad! Da ostane dva mjeseca! A što bih ja radila za ta dva mjeseca!


  - I druge žene ostaju same - rekao sam braneći pravo svog nestvarnog puta u Carigrad.


  - Druge ostaju, ja ne bih mogla.


  - Nemoj snaho tako, možda će jednom i poći. Zamisli, Carigrad, trgovine, karavani, veliki hanovi, svakakav svijet! Nemoj tako, grehota je.


  - A nije grehota da ja ostanem sama!


  Ne primjećujući njegovu uzbuđenost s kojom je zamišlјao tu nedostižnu sreću, bacala je na mene lјutite poglede kao da se spremam da već danas krenem u Carigrad. I ja sam se durio kao da me zaista sprečava da pođem na put, sebično mi oduzimajući slobodu odlučivanja. Zašto ne bih otišao kao i ostali lјudi? Mahmut je izašao ne primijetivši kako varnica sijevaju među nama. Sigurno će se napiti misleći o putu u bogati Carigrad. A naša lјutnja je odmah splasnula, postala je smiješna kao i povod.


  Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio lјut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj lјubavi, netrpelјivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I ubrzo sam se, iz tralјave pobune i tobožnje želјe za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene lјubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije. Život nam nije naklonjen i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kozmos u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje. Kad sam bio ugrožen mislio sam samo na nju, hrabreći se njenom prisutnošću. Kad mi je bilo teško spominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.


  Dobar je čovjek i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgublјeno, i dobivam više nego što sam želio da imam. Moje želјe su bile maglovite i rasute, sad su sakuplјene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i lјepšem od mašte. Nјoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim odričući se. Nemoćan pred lјudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred lјubavlјu koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilјe, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cijeli moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divlјak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelјa, zvijeri, lјudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševlјenje ali i ogorčenje, da se zahvalјuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja. Zbog nje, isklјučive i lјudi su mi postali bliži.


  Husaga se vratio iz Carigrada brze nego što smo očekivali. Pozvao me u svoju praznu radnju i skrušen, izmijenjen, smršavio i potavnio, saopćio mi, žaleći, da mu je u Carigradu propao sav novac i njegov i tuđi. I još se zadužio. Nije izgubio u trgovini, nitko ga nije orobio ni oplјačkao, sve je propio. Nikad to nije činio, sad je učinio. Ne zna što mu je bilo, dogodilo se jedne večeri, došlo je samo od sebe, iznenada, kao bolest, kao ludilo, pio je, plaćao pjevače, bacao pare, htio da se tuče s prijatelјima što su ga molili da se ne upropašćuje i za nekoliko dana i noći ostao bez ičega, pa pozajmio da se može vratiti. Žao mu je, zbog nas i zbog brata Abida, ali da se ubije, ne može. Ako hoćemo, pozajmice i vratit će nam naš novac. Ako nismo u nevolјi, dao bi nam kroz godinu dana, s kamatama.


  Nismo u nevolјi, rekao sam, pričekat ćemo. Svakome se to može dogoditi, a nećemo mu se još i mi popeti na vrat, dosta mu je nevolјe i bez nas. Vratit će kad mogne. Što sam drugo i mogao da mu kažem? Da tražim novac, da čovjeka još dublјe ukopam? Suđeno nam je da para bježi od nas i velikodušno sam mu produžio dugovanje na daleko, možda i nepostojeće dogodine i to s osmijehom, kao da ležimo na zlatu. Bio mi je zahvalan zbog te ludosti, a što je najčudnije i ja sam bio zadovolјan, kao da sam svršio dobar posao. Da sam dobio novac bila bi mi gorka ta pobjeda, i sigurno bih se stidio. A što smo ispali budale, to će se zaboraviti. I lako ćemo sebi oprostiti. I Tijana i ja smo nesposobni za život, ali na nekakav lak način koji nas ne zabrinjava. Tijana trgovcu ništa nije predbacila, niti ikome drugome. Nije nas čak uvjeravala da je predosjećala nesreću, kao što je obično činila. Nasmijala se i rekla veselo: - Eto, kakvi smo mi trgovci!


  I Mahmut se ponašao drukčije nego što sam očekivao. Mislio sam da će odricati svoju krivicu jer je on samo glasno razmišlјao, a mi smo odlučili, čak nije ni riječ rekao kad smo novac dali Husagi, što je bila istina. Prevario sam se, nije se branio. Došao je da primi grdnju, doduše tek drugog dana, dok nas prođe bijes i svu krivicu primio na sebe.


  - Ako mislite da sam spavao, varate se - rekao je pokajnički. - Nisam ni oka sklopio. Uvalio sam u nevolјu najbolјe prijatelјe. Izgubili ste ono poslјednje što se ostavlјa za kakvu-takvu sigurnost. Čak sam i sebe oštetio jer sam i ja bio sigurniji s tom vašom crkavicom. Mogao bih reći: tko bi se tome nadao od Husage? Ali neću. Od Bosanca se može svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala. Vi to možda i ne znate, moje je iskustvo veće. Kriv sam. Namirit ću vam gubitak.


  - Što govoriš, odakle ćeš namiriti?


  - Prodat ću dućan i dat ću vam vaš novac.


  - Ostat ćeš bez radnje.


  - Nisam se s radnjom ni rodio.


  - A zašto bi to učinio? Nisi ti kriv.


  - Kriv sam. Vi se u poslove ne razumijete.


  Pregonili smo se tako, nadmećući se u velikodušnosti, dok Tijana nije odlučno prekinula tu djetinju raspru, rekavši da je sve to glupost i da badava gubimo vrijeme. Samo, da joj više ne dolazimo s tim djetinjarijama i da prestanemo sanjati o lakim zaradama i bogatstvu. Nјoj ne treba, naviknula je na sitnu nafaku, a ne treba ni nama dvojici jer smo za trgovinu sposobni koliko i ona za hodanje po konopcu. Tako nam je obojici pošteno izvukla uši, i Mahmutu, uvrijedivši, doduše, njegovu trgovačku sujetu, ali ga oslobodivši odgovornosti i meni, ni krivom ni dužnom, pa sam, lјutit, pomislio kako je Mahmut bio siguran da će ona tako reći i zato je tobože navalјivao da nam nadoknadi izgublјeni novac. Jeftino je prodavao svoju plemenitost ne bojeći se štete, a bilo bi zabavno da smo pristali na njegovu ponudu, makar i od šale. Kako bi se uvijao kao crv da povuče riječ! Ali se sve lijepo svršilo i svi smo bili zadovolјni svojim držanjem. Stari siplјivi lupež je igrao na siguran ulog Tijanine dobrote. Otišao je tobože nezadovolјan što nismo prihvatili njegovu žrtvu. A za dva dana me počeo salijetati s novim prijedlogom.


  Tijana je odnijela mušterijama gotove košulјe, a ja sam pošao u biblioteku da nastavim čitanje Mevlijinih stihova o Sarajevu. Kao da je govorio o meni i o današnjim lјudima, kao da nije prošlo cijelo stolјeće. Zar vrijeme stoji? - pitao sam se ne znajući da li mi je to utjeha ili nova gorčina. Zar se lјudi ne mijenjaju? Upitao sam to i Seid Mehmeda, u onom kratkom trenutku između dva zanosa, kad jedan iščezava a drugi još ne počinje. Jedino je tada svjestan i jedino se tada ne smiješi i tužno i vedro.


  - Ljudi se mijenjaju - rekao je. - Ali nagore.


  - Nemoguće - odgovorio sam vatreno. - Ako i nisu bolјi, lјudi su pametniji. Znaju da moraju urediti stvari među sobom, drukčije će ih đavo odnijeti.


  - Đavo će nas svakako odnijeti - zaklјučio je Seid Mehmed ravnodušno.


  Upitao bih ga zašto tako crno misli o lјudima, što mu se dogodilo, što su mu učinili, zbog čega se toliko krije, od čega bježi, ali on ne dopušta nikome da mu priđe bliže. Grakne kao zloslutna ptica i odleti. Otišao je u drugu sobu, ostavivši me gorka, da sam odgovaram na svoja pitanja. Ne mogu da mu vjerujem, moje srce odbija njegovu beznadnu misao, protiv života je i protiv lјudi. Svih lјudi. A da je samo jedan drukčiji, vjerovao bih u njega više nego u sve ostale. A nije samo jedan. Više je dobrih lјudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalјe čuju i teže osjećaju. Dobri šute. Zar se to ne može preokrenuti?


  Volio bih da porazgovaram o tome s Ramizom. On bi sigurno rekao da će se lјudi izmijeniti nabolјe, bez tog uvjerenja cijeli njegov život bi bio besmislen i sve ono što čini. Ako bi zvučalo i neuvjerlјivo, ja bih mu povjerovao. I zbog njega i zbog sebe.


  Mahmut me sačekao na sokaku, mokar kao sudoper. Kiša pada cijeli dan.


  - Što to radiš?


  - Ništa, stojim. Bio sam u kavani, zagušlјivo, sve jedan na drugome sjedi zbog kiše.


  - Hoćemo li kod mene?


  - Što nam smeta ovdje?


  Stali smo u jednu kapiju, pod strehu, gledali kako kiša pada i kaplјice odskaču od kaldrme. Uskoro su mi noge bile potpuno mokre. Sad je svejedno da li ću otići ili ostati. Kakvi će lјudi biti sutra, bolјi ili gori?


  - Ružno vrijeme - kaže Mahmut, brišući lice maramom. - Ne volim kišu, ne volim vjetar, ne volim zimu. Nekako si jadan, kašlјeš, bole te leđa, boli te duša. A ne volim ni lјetnu žegu, nisi nizašto. Ima li gdjegod na zemlјi kraj gdje je uvijek prolјeće?


  - Ne znam. Možda i ima.


  - Ja nisam vidio. A da znam, išao bih tamo da živim. Ovako, nevolјa. Ili te sunce prži, ili te zima reže. Ružno. Naročito kad je omorina. Da izludiš. Eto, sinoć, ja legao, a ono pritisnulo, vidim, promijenit će se vrijeme, ne mogu da dišem, ne mogu da spavam, a kasno je da izađem na sokak. Žena stenje, hukće, prevrće se. Smiri se, bog te ne ubio, kažem joj. Taman mi san na oči, a ti me probudiš.


  Prevrćem se od muke, veli, vidiš kakvo je vrijeme, udavi. I ja, što ću, vidim, od sna nema ništa, oči ko fildžani, mozak se uzburlјao, pa pustim mislima na volјu, otjerati ih svakako ne mogu. Pa mislim, koliko li lјudi u ovom gradu sad ovako gleda u mrak, bez sna, kao ja, koliko li spava, koliko, da oprostiš, nešto radi, koliko se s dušom rastaje, koliko li se rađa. Koliko se rađa! I eto, dođe mi nešto da sračunam koliko je stanovnika u gradu bilo prije godinu dana, koliko će biti kroz godinu, dvije. Misli mi se brkaju i prepliću, kao kučine, nikako ih razmrsiti, pa ustanem, upalim svijeću i počnem da računam, na olovku. I evo kako je ispalo: u našoj kasabi ima oko šest hilјada domova, sa po troje djece, otprilike. Djeca za tri godine otežaju po tri oke. Osamnaest hilјada djece, puta tri oke, to je pedeset četiri hilјade oka lјudskog mesa. Moja začuđena misao je zastala nad tom ogromnom gomilom lјudskog mesa koja poraste za godinu dana. Nasmijao sam se:


  - Pobogu, računaš ih na oke, kao janjce!


  - Nisu to janjci, nego djeca, u tome i jest ono! I svake godine rastu i svake godine dolaze nova. Žetva može omanuti, ali lјudski porod neće. Sad ih je osamnaest hilјada, razumiješ li?


  - Razumijem to za djecu, ali tebe ne razumijem.


  Otresao je kišu s brade i s mokrih rukava i nezadovolјno zamahao glavom što ga ne razumijem.


  - Evo što mi je palo na um: djece ima više nego odraslih. A roditelјi su obično slabi prema djeci. Pazi sad: kad bi netko imao novaca, kad bi kupio nešto što je za djecu, pa to rasprodao, lijepe bi pare zaradio.


  - Kad bi, kad bi! Okani se maštanja, molim te.


  - Nije ovo nikakvo maštanje. Uskoro će vašar u Višegradu, i moglo bi se kupiti nekoliko tovara dječjih svirala. Po paru komad. Ako bi se uzelo tri hilјade, pa dobro, dvije hilјade, to je dvije hilјade para čiste zarade. Tko ne bi dao dvije pare za svoje dijete?


  - Ima prečih stvari nego što su svirale djeci.


  - Pa, kad ne mogu štogod preče, lјudi će kupiti svirale.


  Zar će on cijelog života misliti o trgovini, o zaradi, o poslovima? A ovo o sviralama moglo je samo njemu pasti na um. I pametno je i glupo, i tužno i veselo, sve nekako istovremeno.


  - E što ti možeš izmisliti, ne može nitko. Kakve su te sad svirale spopale!


  - Nisu svirale, nego čista para. Prodaš po radnjama i samo metneš zaradu u džep.


  - A odakle ti novac?


  - Novac? E, to je ono.


  Snuždio se i dugo brisao kapi kiše s poplavlјenog nosa. Rekao sam, smijući se:


  - To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kačamak napravili.


  - Pa, nije baš tako. Moglo bi se naći i brašno i maslo.


  - Kako?


  - Ti imaš.


  - Ja? Dat ću ti sve što imam.


  - Ako ćeš dati, onda nema brige. Ja odoh u Višegrad po svirale.


  - Nemam ništa, čovječe božji! Odakle mi?


  - Imaš očevu kuću.


  A, to je on smislio! Neće mirovati dok me ne rastavi od ovog poslјednjeg što imam. To je kod njega kao bolest. Šutio sam, on me poticao:


  - Što kažeš? Ovako ti stoji mrtvo i nekorisno.


  Ne kažem ništa i ne mislim ništa. Zaista stoji mrtvo i nekorisno. A ovaj posao nije loše smislio.


  Ludo je, ali nije loše.


  - Je li ti žao kuće?


  Nije mi žao, nimalo mi nije žao. Ništa me ne veže za nju, osim nejasnih uspomena koje ne oživlјavam, odavno već nisam bio na zgarištu, ne vrijedi se vraćati na uzaludne uspomene da te boli pustoš. Treba prekinuti nepotrebnu vezu i predusresti mogući bol. Djetinjstva već odavno nema. Što čuvam na tom staništu duhova, gdje ni kosti pokojnika ne počivaju? Ni bol ne osjećam, samo prazninu. Zašto je ne zatrpati?


  - Što misliš?


  - Mislim, što bi bilo kad bi i ti propio novac kao Husaga. Od Bosanca se možeš svemu nadati.


  - Bosanac stječe pamet pod starost, kad mu više ne treba. Nisam više za ludosti. Onda, pristaješ li? Znam tko bi kupio kuću.


  - Sakrit ćemo od Tijane, nalјutila bi se. Pa ako novac propadne, znat ćemo samo ti i ja.


  - Neće propasti.


  Rekao je to odlučno, kao da se zaklinje.


  - Neprestano misliš o poslovima. Kako to da nisi založio kuću i dućan?


  - Pa, znaš - odgovorio je snuždeno. - To je ženino.


  Nadao sam se svemu od njega i da će slagati i prevariti i ukrasti, bio sam uvjeren da se pretvara nudeći da nam namiri izgublјeni novac, ali nisam vjerovao da će se ovako segačiti s nama.


  - Pa dobro - rekao sam lјutito - znači, lagao si da ćeš prodati dućan da nam vratiš novac. Znao si da smo budale i da nećemo pristati. Hvala ti, Mahmute, na takvom prijatelјstvu.


  - Ma ne, zaboga! - zamahao je mršavim rukama, kao da se brani od udaraca. - Nisam lagao! Govorio sam sa ženom da prodamo dućan, pristala je, tako mi boga! I prodao bih, da se Tijana nije onoliko nalјutila. A ostalo bi i meni nešto, za svirale, ne bih tebe molio. Kako lagao, čovječe božji!


  Đavo da ga nosi, nitko živ ne bi uhvatio kad laže a kad istinu govori. I sve mu je toliko zapetlјano, zamršeno planovima, želјama, računima, lažima i tko zna čime još, da se sigurno i on sam teško snalazi. On je istinit i lažan, pošten i nepošten, stvaran i nestvaran, bez međe i prijelaza i samo je tako cjelovit. Pa, neka ga! Ne mogu birati lјude kakve želim, niti u njima samo ono što je dobro. Moram da primim ili odbijem lјude koje mi život šalјe, i ono što je u njima, nerazdvojeno. I možda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece, kad bi ih i bilo, jer su sigurno nepodnošlјivo dosadni. A kad sam još vidio kako mu je žalost zasjenila vodene staračke oči, zato što se pobojao da će mu propasti prilika o kojoj je sigurno dugo sanjao ili zato što je iskreno vjerovao u svoju laž, suzbio sam svoju sitničavu srditost i vratio mu njegovu šašavu nadu. Eto ti je, ludi stvore! Ako ja ništa ne dobijem, ništa i ne gubim. A što ti dobivaš a što gubiš, nije moje da određujem. Moj pristanak, koji mu je vratio sanjanu priliku, neoštećenu, vratio mu je i sigurnost, istog trenutka, kao da ni traga žalosti i sumnje nije bilo u njemu. A samo tren je prošao kako je pokunjen gledao svoju nesreću. Taj fanatik jedne ludosti nikad nije duže sumnjao u svoju sreću, doći će, jednom, kad bilo i uvijek se prilagođavao čak i njenoj sjenci, kao da ga sigurno čeka na nekom uglu, na nekom životnom zaokretu. I shvatio sam da on mene ne vara. On ide svojim putem, za svojom želјom, ne obazirući se na mene.


  Sokakom, ispod kestenova, koračao je serdar Avdaga kao da kiša ne lije, kao da je najlјepše vrijeme za šetnju. Išao je naprijed i natrag, a onda bi stao, uvijek na istom mjestu, na istom odstojanju od nas i strplјivo gledao i čekao.


  - Nekog čeka, tebe ili mene - rekao je Mahmut.


  - Sigurno tebe.


  - Zašto mene?


  - A zašto mene?


  Tako smo serdar-Avdagu velikodušno poklanjali jedan drugome, kad već nismo mogli izmoliti da ga đavo ukloni s naših očiju i s ovog pokislog sokaka.


  - Hajde da vidimo - predložio je Mahmut. Nije mogao da izdrži tu neizvjesnost. Kad smo naišli pored serdara, lijepo smo ga pozdravili, nadajući se da će se na tom završiti.


  - Kuda si pošao, Ahmete?


  Mene je čekao!


  - Ti, Mahmute, možeš svojim putem.


  Bilo je to naređenje.


  Mahmut me pogledao, zbunjeno se osmjehnuo, kao da mu je žao što me ostavlјa s Avdagom ili mu je drago što njega nije zapala ta sreća i, ulјudno pozdravivši, mršav, zguren, mokar, ali sigurno sretan, otišao niz sokak.


  - Jesi li dobio mjesto?


  - Nisam.


  - Nisi? A zašto?


  Šutio sam misleći kako je bezobzirno otjerao Mahmuta, ne stideći se svoje surovosti, možda i ne znajući da je surov. Svoju grubost nije ublažio ni osmijehom a kamoli riječju. Ljudi to i ne očekuju od njega, ne lјute se, ne vrijeđaju. Mislim na Mahmutov ponizni smiješak i snishodlјiv pozdrav, uplašio se i nije ga zabolјela uvreda. I ja sam se uplašio! Morao sam da kažem: - Mahmut je moj prijatelј, idemo poslom, zašto si ga otjerao?


  Nisam to rekao.


  Dužnost mi je bila da ga obranim od poniženja. I sebe. A nisam. Progutao sam uvredu, možda sam se i ja osmjehnuo i sad me to peklo, kao rana. Stidio sam se svoga kukavičluka, a ipak sam mislio: dobro je što ništa nisam rekao, da ga ne nalјutim. Oboje istovremeno! Dva čovjeka u meni, sasvim različita, potpuno oprečna, živjela su snažno u isti trenutak, jedan zadovolјan što nije na sebe navukao opasnost, drugi duboko nesretan što je đubre, i oba podjednako iskrena, oba u pravu. A samo trenutak ranije, pod strehom, mislio sam o dvojnosti Mahmuta Neretlјaka kao o čudu. A svi smo isto čudo i pokora. Serdar nije ni slutio za moje muke:


  - Od čega živiš ako ne radiš?


  - Žena mi radi.


  - To nije dobro, osilit će se. Muž mora da radi.


  - Ne mogu da nađem posao.


  - O, brate, ne možeš da nađeš posao! Hoćeš li da budeš bibliotekar! Mehmed Seida će otpustiti. Nije više nizašto.


  - Neću nikome da oduzmem kruh.


  - Oduzet će drugi.


  - Za to neću biti kriv.


  - E baš si budala. Ali ima i drugih mjesta. Hoćeš li da budeš pisar kod sudca?


  - Da li mi to nudiš ili se šališ?


  - Nudim.


  - Ako nešto nudiš, onda nešto i tražiš.


  - Malenkost.


  - Da čujem!


  - Onaj Ramiz, student, svašta govori u džamiji. Nadam se da se ne slažeš s njim.


  - Ako govori svašta, kao što kažeš i ako je to svašta ružno, onda se ne slažem.


  - Kadija traži da se sve zapiše što govori.


  - I ja treba to da zapišem?


  - Kadijine pisare će poznati i govorit će drugo.


  - Pa, vidiš, Avdaga, glava me boli, evo već tri dana. Ništa ti zapamtiti neću.


  - Ne moraš pamtiti. Zapiši.


  - A onda, Džemal Zafranija je nešto lјut na mene, neće mu biti pravo što meni daješ taj posao.


  - Džemal-efendija mi je i naredio da ti ovo kažem.


  Eto, kakvu budalu šalјu na mene! Slutio sam, on mi je potvrdio.


  - A što nije došao sam da mi to kaže?


  - Ne znam.


  - E onda mu reci da ne mogu.


  - Možeš, samo ako hoćeš.


  - Dobro. Onda neću.


  - Nećeš?


  - Neću.


  - Kažeš, nećeš!


  - Kažem, neću! Nikad se tim poslom bavio nisam, neću ni sad.


  Vrdao sam i eto na što sam izvrdao! Začudo, nisam više osjećao strah. Ni njegov pogled nije prijeteći, kao što sam očekivao. Izgledao je iznenađen, gotovo zaprepašten. Bilo je to valјda prvi put da je ovo čuo i doživio. Ljudi nisu takvi, on sigurno zna da su drukčiji. Što je onda ovo?


  Zbunio sam ga, ne nadajući se tome, ne nadajući se ničemu. Gledao me kao nerazumnog dječačića, kao luđaka, kao prikazu. Čak se i osmjehnuo, ne vjerujući, kao da je šala, čudan nesporazum i uskoro će sve proći, on nije dobro čuo ili ću reći da sam se šalio, ispričat ću se, a on će me izgrditi i svijet će opet biti uspostavlјen u svom poznatom redu. Ali ništa nije prolazilo, izgloblјenost je ostala, poremećenost je trajna, a on nema lijeka za to nepoznato stanje. Našao je samo staru, pohabanu riječ, okušanu bezbroj puta, ali je i ona zvučala neuvjerlјivo:


  - Pokajat ćeš se za to, Ahmete Šabo!


  - Gore bih se pokajao da te poslušam.


  Više zaista nije imao što da kaže. Šutio je i zurio u mene, izgublјen, a kad dođe sebi, mogao bi samo da me ubije ili da ode. Otišao sam ja, ostavivši ga ukočenog na kiši, pod kestenom i nisam se okrenuo da vidim je li pao mrtav od kapi. Kamo sreće! Bilo bi divno da se pretvori u kamen i da vječno ostane pod kestenom, nepomičan, kao spomenik vjernosti koja ništa ne razumije. Bilo bi divno, bio bi to spas jer me ledeni grč uhvatio u srcu čim sam se odvojio od njega. Pred njim nisam osjećao strah, sam sa sobom sturao sam se s nogu. Lijepo, ponio si se junački, sad ćeš to platiti. Ali se nisam kajao, nisam mogao, a strah neka čini svoje. Ne mogu biti nepošten, a ne mogu biti hrabar. Onda ću stradati u strahu a pošteno. Nisam znao da se i to može. Mahmut me sačekao na kraju sokaka.


  - Ružno vrijeme, srećom.


  Nije ni slutio kako je ružno vrijeme, ali zašto: srećom ?


  - Zato što brzo završiste razgovor.


  - Meni se učinilo dugo.


  - Što je htio?


  - Nudi mi posao.


  - To je dobro.


  - Ali da zapišem sve što ramiz govori u džamiji.


  - To ne valјa.


  - Poslao ga je Džemal Zafranija.


  - I što si rekao?


  - Rekao sam: neću.


  - Pogriješio si. Trebalo je da kažeš: ne mogu, nemam kad, bolestan sam, imam kijavicu, žena mi je sama, ruka mi je otekla, a ne: neću.


  - Rekao sam što sam rekao. Mogu li sad vratiti riječ?


  - Možeš. Ali ne treba. I neka si rekao.


  Zaklјučak mu je neočekivan, kao i uvijek. Objasnio ga je ovako:


  - Jest da je glupo, ali je pošteno. Sad će ti se nasloniti na kosti, ama neka vidi da nismo svi kukavice. Ja nikad nisam smio tako reći, a želio sam, ne umijem ni kazati kako sam želio. Teško je cijelog života biti kukavelј, jest, doduše, da ćeš duže živjeti, ali ne znam da li vrijedi. Za mene vrijedi, jer ne mogu drukčije, pa i ne pokušavam. Skrešem, opsujem, kažem: neću, kažem: hoću, za inat, sve u sebi, ne smijem glasno, u sebi, da se ne rasprsnem od muke. Ali to nije ono pravo, dok ne izađe iz tebe. Iz tebe je izašlo. Naškodit će ti sigurno, ali, brate, halal ti vjera. Da si pametan i da si malo mislio, nikad to ne bi rekao i spavao bi mirno, a ovako ćeš čekati sjekiru za vrat, pa i ja s tobom, jer je mene kačilo i bez tebe, a sad će misliti da smo isto. Pa vala, neka, ne žalim. Što god bude, bit će s prijatelјem.


  Velika muka, a tanak ponos. Hrabar je, ipak. Kažem mu u šali:


  - Kud se ne sprijatelјi s kakvim muftijom, a ne sa mnom!


  - Vala, džaba ti ga bilo. Za korist, ne kažem. Bilo bi bolјe. Ali za dušu, da mi je drago kad sa sjetim, ti si mi potaman. Kojekakav, ali lјudevan. Od tebe i zbog tebe samo šteta i strah, ali neka!


  Sjetio sam se kako je govorio o svojoj ženi. Tako bi mogao i o meni, rekao bi otprilike ovako: luda, nikakav, tri ovce ne bi umio sačuvati, jad i golјa, sad je budalast ali je ranije bio još budalastiji, upropastit će svaku priliku koja mu se ukaže, uletjet će u svaku zamku koja mu se namjesti, nevolјa i sebi i onima oko sebe, ne, zaista, bolјeg prijatelјa ne tražim. Ali sad nije imao vremena za takvo izražavanje lјubavi, kojeg bih se rado odrekao u korist svoga neprijatelјa. Zbunila ga je serdar-Avdagina prijetnja, a još više moj odgovor, ali nije zaboravio na posao. Žurio je da prodamo moju spalјenu kuću. - Dok ti se nije štogod dogodilo - rekao je ozbilјno.


  Završili smo posao, ugovorili prodaju, obavili potrebne stvari na sudu, sve na brzinu, kao da sam se spremao na bijeg. Zato što sam iznenada osjetio žalјenje, nizašto, ta pustolina mi ne treba, ah eto, nekakvu vezu sam prekidao, odvajao sam se konačno od nečeg što nije ni postojalo više, postojalo je nekad, možda. Što bih s tim? Da čuvam sjenke? Pod ovim našim nebom veze se često prekidaju i od pojasa pojasu ne ostaje mnogo. Ali u jednom trenutku sam zaželio da sačuvam te sjenke, poslije mi je bilo žao što nisam poslušao svoju slabost. A kajao bih se i da sam poslušao, zašto da me muči prošlost koje više nema. Mahmut je napregnuto čekao da primim novac i ne sluteći o mojim mukama, srećom, jer bi ga kap udarila da je znao koliko se kolebam. Kad smo sve svršili, Mahmut se ispravio, odahnuo, sinuo, vedar i poletan, a ja sam se uvukao u sebe, potišten, ali on to nije vidio od sreće. Kupac je gledao u nas začuđeno i pisar u sudu je gledao začuđeno, kao u dvije budale, što smo i bili. Jedna luda prodala je jeftino jedino mjesto mogućih uspomena na svoje mrtve, da bi novac dala drugoj ludi, za najšašaviju stvar na svijetu, za hilјadu bezvrijednih dječjih svirala.


  Mahmut je otputovao sutradan u rano jutro, ne znam kako je i noć prespavao, od nestrplјenja, od planova, od snova. Vratio se drugog petka, oslabio, neispavan ali sretan, s hilјadu i po svirala. Put, gladovanje i štednja su ga ubijali, a nada vraćala u život, i evo, siplјivi pobjednik, na kraju snaga, jedva vukući zgrčenu nogu, ponosno je ušao u kasabu, klimav kao trula taraba, sigurniji u sebe nego ikad. Rasprodao je robu po dućanima, ne baš onako povolјno kako je računao, uredno mi podnio obračun i jedva primio novac za trošak putovanja, sretan zbog prve trgovačke zarade u životu. A u gradu, u čaršiji, u mahalama, po kućama, hilјadu i pol Mahmutovih svirala pištalo je na dječjim ustima, dižući takvu larmu, da su golubovi bježali u strahu, a lјudi se hvatali za glavu od muke. Mahmut je hodao sretan što je gradu darovao ovu zaglušnu svirku a djeci ludu radost, a ja sam se smijao i pomalo stidio, krijući da sam i ja kriv za ovaj urnebes. Smijao sam se, a tuga me obuzimala.


  U što se to pretvorilo stanište mojih uspomena? U piskavi zvuk dječjih svirala! Nisam to smio učiniti. Ta pustolina mi je bila potrebna, vezivala me s djetinjstvom i sa životom iz koga je moj protekao. Morao sam sačuvati sjenke, da ne ostane prazna misao, bez traga i uporišta i tuga zbog izgublјene prošlosti. Moje i njihove. Sada, sam, opet sve počinjem iz početka.


  



  10. Mladić čista srca


  


  Ostao sam u kavani duže nego obično i mnogo duže nego što sam namjeravao. Nisam imao srca da odem zbog Mahmuta Neretlјaka: veselio se svom trgovačkom uspjehu i častio svakoga tko bi našao. I mrak je pao, i poziv na večernju molitvu se čuo s Begove džamije, a Mahmut je pio i častio, ponosan i oduševlјen već danima, nikako da se navikne na svoj jadni uspjeh. Pričao je neprestano, hvalio se, dobrodušno se smijao na sve otvorenije i sve otrovnije podsmijehe, ne primjećujući ih, i izdašno trošio novac zarađen na sviralama. Bio sam lјut zbog ovoga što čini i začuđen što ismijavanje prima kao šalu. Hvalili su, tobože, njegovu pamet, kako se samo sjetio djece i svirala, a nijednom trgovcu to nije palo na um, pitali ga kakav je novi posao smislio, da se oni u to ne upuštaju, jer je s njim teško izaći na kraj, preporučivali su mu da proda dućan, nije on za male poslove i čudili se što je dosad krio svoje sposobnosti. Oznojen, zagrijan pićem, ponesen srećom, Mahmut se prijatelјski povjeravao lјudima da ga je dugo pratila nesreća, a kad te nesreća uzme na zub, badava ti je i pamet i sposobnost, ništa ti za rukom ne polazi. Ali se namjerio na dobrog čovjeka koji je vidio što on vrijedi, i kao da je čini odmah nestalo. Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduše, ali stao, našao je oslonac i nada se da je kobi nestalo, zato što mu je jedan čovjek povjerovao. Nitko ne zna, možda samo on, kolika je to pomoć kad ti netko povjeruje. Kao da ti srce osnaži, kao da ti kičmu učvrsti. Smislio je nekoliko poslova, dobro ih je smislio, i nada se da će uspjeti. U poslovima nikome neće smetati, toga neka se nitko ne boji. Svakome će pomoći i savjetom i novcem, koliko bude mogao, jer želi da sa svima bude dobro i da sa svakim živi u lјubavi.


  U zadimlјenoj kavani lјudi su se glasno smijali, udarali ga po mršavim ramenima da se povijao kao šiblјika i posprdno zahvalјivali na dobroti i velikodušnosti. Smučilo mi se.


  - Hajdemo - zvao sam ga. - Dosta je bilo.


  - Nije dosta. Ne mogu ostaviti lјude danas.


  A onda mi je šaptao, lukavo namigujući, da su mu sada ovi lјudi potrebni zbog poslova. Pomoći će i oni njemu, i on njima, zaradit će pare. Nije mu zbog para, nego zbog drugih stvari. Kojih stvari? Kojekakvih. Svatko nosi ponešto na duši. Pa eto, kako da kaže, prijatelјi smo, što da krije od mene: mora zaraditi da začepi usta onom psu. Kojem psu? Svome zetu, karađoz se njime ozetio. Kad mu se kći udala, Mahmut je obećao bisernu grivnu i struku dukata, bilo je to prije onoga dok je mislio da će cijeli život provesti u gradu i da će se obogatiti. Zet je tražio, zato je obećao. Ako uzimam ružnu, ne moram golu, rekao je otvoreno. A nije bila ružna, bog mu je svjedok, sličila je na majku. Bisere kupio, dukate nije mogao, zbog onoga, i zet mu krv popi. Grdi ih, kune u kamen, što se vezao za prosjake, ženu tuče, a kako otac da gleda nesreću svoga djeteta? Dođe mu da ga ubije, ali bi tako unesrećio i sebe i svoje. Da nemaju djece, vratio bi je kući, da odahne, da proživi kao čovjek, ali imaju, troje, stekli su ih ni sami ne znaju kako, sva u svađi i neslaganju, a ni ona neće da odbjegne, zbog sramote. E pa, nabavit će on te proklete dukate, neka se zasiti krvnik, neka mu se dijete smiri. Ni bolesti neće dati na sebe, ni nemoći, ni smrti čak, dok ne oduži taj dug!


  Ta priča mi je zaustavila dah. Zar je toliko ozbilјan razlog njegove ludosti? Onda to nije ludost, nego golema tuga. Bio sam nepravedan prema njemu, i suviše. Ništa mu ne bih mogao pomoći, ništa olakšati, ali sam bio nepravedan. A onda sam posumnjao u istinitost te dirlјive priče. Kako bi Mahmut mogao sve dosad kriti takvu muku? Zar je ne bi otkrio da nam smekša srce? I zašto nikad nije rekao da ima kćerku? Odakle sad kćerka? Tko zna zašto mu treba ta laž. A ako nije laž, onda je možda nekad i bila istina, ali se iskrenula u varanje samoga sebe. Kćerku i zeta je izmislio, ili svoju muku s njima, i uzaludno je tragati za istinom. Uzaludno ga je i zvati da prekine svoje slavlјe. Ovo je njegov veliki trenutak, dugo očekivan.


  Ne znam da li ga je zamišlјao u mnogim godinama nevolјa, da li je pripremao riječi koje će izgovoriti, i zadovolјstvo koje će sebi pružiti, kad jednom uspije u životu. Nije uspio, znaju to svi, zna i on, ali mu je suviše dugo da čeka pravi uspjeh, pa je ovaj jadni početak zamislio kao uspon prema želјenom cilјu. Nije to cilј, toga je svjestan, cilј je mnogo veći. Ali je prvi korak uspješan, slobodan, pun obećanja. Čini su pale, kob ga je milostivo ostavila na miru, sejtanima je dosadilo da mu podmeću klipove, a sad ostaju samo njegova vjera u sebe i njegova sposobnost, da bi dohvatio sagledlјivu sreću. Ne radi novca, bog mu je svjedok. A radi čega, to bi i on teško mogao objasniti. Možda zbog prava koje je platio ove noći da sjedi s lјudima zajedno, ne iza vrata, kao uvijek, da govori o sebi kao i ostali, da sluša njihove podsmijehe primajući ih kao prijatelјsku šalu ili kao pohvalu, da osjeti ili izmisli njihovo poštovanje. Sve to prima, ganut, zahvalan, sve možda i podsmijeh, samo neka nije kao drugih večeri, neka nije kao klupa, kao zid, kao pas. Pa ako je njegova moć večeras i privid, sutra će biti stvarnost i on nema što da žali. Ovo sjedenje s lјudima, rame uz rame, u lijepom razgovoru, to nije privid. A ako sutra opet ničega ne bude, ostat će sjećanje. Ali Mahmut nije mislio tako daleko. Možda ima i pravo. Nјemu nije važno kako jest, nego kako on misli da jest. I hvala bogu što je tako. On je večeras drugi Mahmut Neretlјak, želјeni, godinama sanjani, bez sipnje u prsima, bez grčeva u nogama, bez skrivenog jada u srcu. Šteta što varka neće potrajati duže.


  Nije se nalјutio kad sam rekao da idem kući, nije me ni zadržavao, velikodušno mi je mahnuo rukom, kao da me otpušta. Večeras nije sam. Dosad sam, za nevolјu, zamjenjivao ove lјude, i ovaj razgovor, i ovu toplinu. Sad može bez mene. Neka mu bude, sutra će me opet naći.


  Požurio sam kući, mrak je sve crnji i sve hladniji, sokaci tamni i pusti, lјudi su se sklonili u kuće, otjerao ih je mrak, kao ptice. Tijana me čeka u praznoj sobi, sama, nije pravo što je ostavlјam samu, reći ću joj da neću više, mada to činim iz obzira prema drugima, ali što me se tiču drugi, što me se tiče Mahmuit Neretlјak i njegova ludost, za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža. Nadam se da me neće dočekati lјutito, jer joj onda neću priznati da sam kriv i puhat ćemo jedno na drugo sve do lijeganja. Propast će mi uživanje u lijepom kajanju i pjenušava sreća zbog svoje dobrote. I zbog njenog praštanja. Bit će divno ako bude pametna i ne prekori moju nepažnju. Ako bude tražila svoje pravo, osporit ću joj ga i neću priznati svoju krivicu, baš zato što sam kriv. Ali to hoću da kažem ja a ne ona. I posvađat ćemo se, ona će plakati i nabrajati moje bezbrojne grijehe, ja ću bjesniti i zazivati bogove za svjedoke, da sam najnesretniji od svih lјudi i da me nitko ne razumije. Poslije ćemo se izmiriti, iznenada, i bit će lijepo, kao poslije kiše, kao poslije grmlјavine. Bit će lijepo, ma kako me dočekala.


  Pred ulazom u dvorište presreo me Mula Ibrahim, advokat, moj nekadašnji prijatelј i poslodavac. Hodao je, tobože šetajući, to je korisno pred spavanje, i sigurno je u mraku dobro naprezao oči da prepozna moju sjenku, da mu ne promaknem.


  - Uđi - šapnuo je i sakrio se u tami dvorišnog prolaza.


  - Sigurno si čekao dugo. Obično se vraćam ranije.


  Rekao sam to samo da nešto kažem, da prikrijem čuđenje što ga vidim ovdje i u ovo vrijeme. Osjetio sam i strah. Što se to dogodilo? Prijeti li mi neka opasnost? Ali sam se odmah umirio, pomislivši da on ne bi došao ni u blizinu moje kuće kad bi postojala i slutnja opasnosti. Iza njega možeš mirno ići po zaleđenoj rijeci, kao iza lisice.


  - Je li te tkogod pratio? - upitao je oprezno, ne odgovorivši na moju zbunjenu riječ o zakašnjenju.


  - Zašto bi me netko pratio?


  - Razgovarao sam danas...


  Prošao je moj susjed, ulični čistač, pijani Žućo.


  Mula Ibrahim se pribio uza zid i ušutio, sakrivši se iza mene. Nasmijao sam se:


  - Čega se bojiš? Pijan je, ne bi prepoznao ni sebe, da se vidi u ogledalu, a, kamoli tebe.


  - Danas sam razgovarao sa Šehagom Sočom o tebi. Sam je pitao - dodao je pošteno.


  - Što Šehaga ima da pita za mene?


  - Mogao bi ti pomoći. Rekao je da dođeš.


  - Kako će mi pomoći?


  - Može ti naći posao. On može sve.


  - Što bi tražio od mene za tu uslugu?


  - Ništa. Spomenuo te, pričali smo o tebi, ispričao sam ono što znam, i eto, rekao je da ga posjetiš. Otiđi, svakako.


  - Možda ću i otići.


  - Ne možda, nego sigurno.


  - Dobro, sigurno.


  - Imaš li novaca?


  - Imam. Hvala ti.


  - Eto, samo to. Nikome ne govori da sam dolazio.


  Pogledao je iza kapijskog direka, da ga tko ne vidi i zakoračio u mrak. Gledao sam za njegovom sjenkom što se stapala sa mrakom i želio da potrčim za njim, da ga upitam zašto je dolazio ovamo, krijući se tamom, premro od straha. Smiješan je ovaj njegov strah od svakoga, od ničega, ali za njega nije ništa manji zato što je nama smiješan. Bila mu je potrebna velika hrabrost da se uputi prema mojoj kući i da razgovara sa mnom odbačenim, nepriznatim, makar i ovako škrto, kao da mi je mahnuo rukom u prolazu.


  Zašto se brine za mene? Da li zbog sjećanja na Dnjestar, kad sam ga oteo od smrti, ne misleći na svoju? Objasnio sam mu da to nisam učinio ni iz dobrote, ni iz sažalјenja, ni zbog svjesne odluke. Bio je to nerazmišlјeni čin, kao da sam pamet izgubio, i nisam znao što radim. Mogao sam isto tako da ga ostavim u bujici, bez razloga i bez sažalјenja. Zato mi ne duguje ništa, rekao sam mu to davno. Ali se ne pamti razlog nego čin. On pamti moj čin i svoj strašni trenutak, kad se uneredio od straha, raspamećen, pred smrću čiji je ledeni dah već osjetio. A nekakva luda je uporno vukla čamac kroz pobjesnjele valove, zbog njega, nepoznatog (a ja mislim da sam se samo držao za dasku, da ne propadnem). Sigurno se tada najiskrenije u životu molio za život drugog čovjeka, makar dok ne izađe na obalu, i za pobjedu nad smrću, njegovom i svojom. I nikada nikome nije želio toliko sreće kao njemu, jer mu je od njega sve zavisilo. Zapamtio je sve, i tu ludu rijeku, i taj ludi predsmrtni trenutak, i tog ludog mladića, a poslije, ni otriježnjen, nije mogao zaboraviti da samo njemu i čudu duguje život. Prvi život mu je dao otac, u Sarajevu, ja drugi, na Dnjestru. Onaj nije želio, za moj bi dao i dušu. Morao je zapamtiti roditelјa, naročito važnijeg. Doduše, mogao je i zaboraviti, mnogi zaboravlјaju, ali je njegova nevolјa što je dobar čovjek i želi dobro dobrim da vrati. A lјudi su ga natjerali da dobro vrati nezahvalnošću. I možda je njemu bilo teže nego meni. Sigurno je bilo teže. Ne zaboravlјa, došao je večeras, iako se boji. Nije smio da poruku pošalјe po nekom drugom. Došao je sam. Za njega je to isto kao da je jurišao na utvrđeni sanac.


  Želio sam, nekad, da ga usred noći probudi stid i kajanje zbog nezahvalnosti, a eto, možda je njegova duša prostranija nego što sam mislio, pa se nosi čak i sa strahom koji bjesni u njegovoj krvi. Neka ti je bogom prosto, pomislio sam. Onda kad je digao ruke od mene, nemajući hrabrost da me spase, zbog drugih. Neka ti je bogom prosto, kažem i sad, samo blaže i toplije nego nekad. Nije mogao da ostavi svoj mučni strah kod kuće, nosio ga je u sebi cijelim putem, kao vatru na košulјi, kao zmiju oko vrata, kao groznicu u tijelu, i sigurno je taj strah bivao sve teži, nikako lakši, dok je prilazio zabranjenom mjestu. I došao je, oprlјen vatrom, izgrižen ujedima, izranjavan ubodima, iznutra, iz samoga sebe, da mi, kao ratnik, donese vijest o pomoći. Neka ti je bogom prosto, pošteni čovječe, kome ne dozvolјavaju da to bude: izvršio si dužnost, umirući od straha. Počinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti. Ona je možda i veća nego kad straha nema.


  Ispričat ću Tijani smiješnu priču o junaku koji je to postao zbog straha i o poštenju rođenom iz stida. Sada, dok se vraća, pošto je učinio ono što nije pametno ali je pošteno (kako bi rekao Mahmut), strah mu je još veći, ali i zadovolјstvo samim sobom. A možda i nije, možda se već kaje zbog nerazmišlјenog postupka, ali ja to neću znati i zapamtit ću samo njegov podvig.


  Kad sam ušao u sobu, zastao sam na vratima, iznenađen. Tijana nije bila sama, na sanduku je mirno sjedio serdar Avdaga. Lakše bi mi bilo da sam ugledao kurjaka. Je li Mula Ibrahim znao da je Avdaga u kući? Onda je njegova hrabrost još veća. Pogledao sam Tijanu bez riječi: Što hoće ovaj? Odgovorila mi je tobožnjim osmijehom: otkud znam! Pozdravio sam se s Avdagom, očekujući da objasni zašto me obradovao svojom posjetom. Ali se on nije žurio da išta kaže, kao da je sasvim prirodno da upadne nekome u kuću, nepozvan i neočekivan.


  Ali, nije bilo prirodno, čak ni njemu, čini mi se, izgledao je zbunjen, zato je šutio i značajno se nakašlјavao, smrknut i ukočen. Rekao je samo da se nadao... khkh... da će me zateći kod kuće, mrak je već davno pao... khkh... pa sam morao da objašnjavam, više zbog Tijane nego zbog njega, kako Mahmut slavi svoj trgovački uspjeh, i bilo mi je žao da ga ostavim.


  - Jad - rekao je Avdaga kratko.


  - Nimalo gori od drugih - odgovorio sam. A Tijana, nezadovolјna i Avdaginom primjedbom i mojim odgovorom, rekla je da je Mahmut dobar čovjek, samo nesretan. To je njeno najveće opravdanje za svakoga.


  Za Avdagu je to najgora pokuda. Sigurno misli: da išta vrijedi, uspio bi u ma čemu, a ne bi ostao fukara. Dobar ne može biti kad je lopov. A nesretan je zato što su ga uhvatili. Svi su lјudi mogući krivci, a oni koji su osuđivani kao krivci ne mogu nikad više biti pravi lјudi. Ništa nije rekao, samo je zejtanjavi pogled prenosio od mene do Tijane, kao da ne razumije o čemu govorimo. I još gore, ne zna kud da nas smjesti: nismo ni zlikovci ni lјudi od reda. Pa što smo onda?


  - Čudni ste vi lјudi - rekao je zamišlјeno, sablјajući se na sanduku, kao da ga nešto pritiskuje.


  Znao sam da nas sad određuje i smatrao sam da je bolјe ne pogoršavati svoj položaj u njegovoj glavi, i ne učiniti ništa što bi ga ozlovolјilo. Bolјe da ostanemo čudni i nejasni nego sumnjivi. Nјegovi ga preziru, ali ga puštaju da održava strah među lјudima, i on to čini sasvim pošteno, slušajući svoju strogu savjest, koliko i svoje gospodare. Više je volio da kazni stotinu nevinih nego da pusti jednog krivog, ali je svakome nalazio krivicu po svojim mjerilima. Zato sam ostavio da njegova troma misao mirno odleži, neuznemirena ničim što bi je usplahirilo. Ali Tijana nije mislila tako. Ona ne može šutjeti na nepravednu riječ, makar nakon toga i umrla od straha, i nikad nije uzela nauk za poslije.


  - Zašto smo čudni? - upitala je oštro i ja sam znao da je sad ništa ne može zaustaviti. - Jesmo li čudni zato što nikome nismo učinili zlo, što nikoga nije zabolјela glava zbog nas, što nikome nismo nanijeli nepravdu? Ili smo čudni što mirno podnosimo nepravdu koja je nama nanesena? I što bi trebalo da učinimo, Avdaga, pa da ne budemo čudni? Da psujemo, kunemo, da se tužimo, da mrzimo lјude, da o zlu radimo?


  - Kud ti ode!


  - Jesmo li čudni što nam u kuću dolazi prezreni Mahmut Neretlјak? Kažeš za njega: jad. A vidiš, kad nas je nesreća pogodila, nesreća kažem, jer druge riječi nemam, nitko za nama ni glavu nije okrenuo, nitko nam nije pomogao, jedino on. Bogzna što bi bilo od nas bez njega. Kruh nam je donosio od svoje sirotinje, to mu nikad zaboraviti neću. I sad je on jad, a mi smo čudni! Gdje ti je srce, Avdaga? Što hoćeš od nas?


  U početku su me uplašile njene oštre riječi, ali kad sam vidio koliko ga je zbunila, uživao sam i u njenoj oštrini i u njegovoj zbunjenosti. On se, izgleda, izgubi čim ga se netko ne boji, evo već drugi put to vidim. Možda zato što smo mu nejasni, što nas još nije odredio, pred onima koje smatra krivcima sigurno se ne zbunjuje. A možda je nesiguran pred ženom. Stari neženja, koji je sa ženama, tim tajanstvenim sojem, progovorio svega nekoliko riječi, sad je vidio što je to ženska glagolјivost, i još iz tako lijepih usta. Gledajući je začuđeno, Avdaga se okretao prema meni, kao da traži pomoć. Ali pomoći nije bilo, zadovolјno sam gledao kako se peče na jakoj vatri, i želio mu još veće muke. A ona je, nalјućena uvredom, pokrenuta riječima, samo čekala da on kaže što bilo, pa da nastavi svoju litaniju, da se na njemu naplati za svu gorčinu poslјednjih mjeseci.


  - Ja sam mislio...


  Ne bih rekao da je išta mislio, sve je u njemu ispreturala. Možda se pokajao što je upao ovamo (još ne znam zašto), a možda nije mogao na to, zbog čuda što ona ne osjeća strah pred njim, kao drugi, što ne bira riječi koje će mu reći, kao drugi, što ne misli na njegov krvavi posao, kao drugi. A bez tog straha, koji nosi nad sobom kao barjak, što lebdi oko njega kao oblak, bez tog mača što sasijeca lјudima hrabrost, on je razoružan i nemoćan. Neka mu je bog milostiv, ali sad su mu se i one dvije jedine misli koje ima upopriječile u glavi, kao dvije kosti u grlu.


  Odlučio sam da mu priteknem u pomoć, iz straha da se ne počne spašavati surovošću, kako ne bi ostao ponižen. Krajnje je vrijeme da to učinim, možda je trebalo da se umiješam i ranije.


  - Da nisi malo nepravedna, ženo - rekao sam pomirlјivo, nadajući se da će me shvatiti. - Avdaga nije mislio ništa hrđavo.


  - Ne znam što je mislio, znam što je rekao. Pa ako neće da nam pomogne, zašto nas vrijeđa?


  - E pa, ne vrijeđa, nemoj ni ti tako.


  Sad je Avdaga došao do riječi:


  - Drugo sam mislio, ne to o čemu ti govoriš. Mislio sam: niste baš bogati.


  - Slobodno reci da smo sirotinja. Je li to grijeh?


  - Nije grijeh. Ali sam mu nudio mjesto. Odbio je.


  - Neću da upropastim čovjeka, Avdaga.


  - On je sebe svakako upropastio.


  - Što onda hoćeš od mene?


  - Ništa. Samo, ne znam, ne razumijem, odbiti mjesto a biti ovakva sirotinja.


  Eto što njega kopka! Ali kako da mu to objasnim? Ne mogu da budem nepošten, nisam zvijer, ništa mi čovjek nije učinio... Što god bih rekao, kao da bih govorio o njemu. A čini mi se da zbog sebe i pita. On ubija lјude, uvjeren da čini poštenu stvar. Ja ne znam da li sam i u ratu ubio nekoga, a kad bih vidio mrtvace poslije bitke, jeza me podilazila od pomisli da koji od njih nije pao od moga metka. Kad bih mu to rekao, mislio bi da lažem, ili da sam potpuni slabić. Ne bi mi vjerovao ni zbog toga što poznaje dosta, veoma mnogo bezobzirnih lјudi.


  Nikako nije mogao sebi da objasni zašto sam odbio njegovu ponudu. Dobio bih posao, od mene ne traži mnogo, pa čak nitko ne bi ni saznao da sam nešto ružno učinio. Samo bih ja znao, a ne vjeruje da bi mi to smetalo! Da sam mu spomenuo savjest, ne bi razumio. Nјegova savjest je državna i ne zna da može biti i svoja vlastita.


  - Vidiš, Avdaga, najteže je objasniti ono što je najjednostavnije - pokušao sam da nađem rupu u njegovom oklopu. - Eto, da li bi ti, recimo, ubio čovjeka da bi uzeo njegov curak, ili konja, ili imanje?


  - Ne bih, bože sačuvaj.


  - Pa zašto misliš da bih ja to učinio?


  Šutio je neko vrijeme, pa zatresao krupnom četvrtastom glavom.


  - To je drugo.


  - Ili misliš da Mehmed Seida nije grehota izbaciti iz službe?


  - Mehmed Seid nije više nizašto.


  - Sigurno misliš da nije grijeh ni Ramiza uništiti?


  - To će drugi odlučiti.


  - Ali misliš da nije grijeh. A zašto? Zato što je netko rekao da je opasan po državu.


  - On je protiv države.


  - Teško državi za koju je opasan jedan jedini čovjek - rekla je Tijana narogušena. - A nije on opasan po državu, nego po nekoga tko misli da je država.


  Sad sam se i ja začudio njenim riječima, a ne samo Avdaga.


  Očima sam joj davao znak da prestane, da se stiša, opasno je prešla dozvolјenu granicu, ali ona nije vidjela moje žmirkanje, niti je više vodila računa o ma kakvoj granici.


  - Je li moj otac bio opasan po državu? - nastavila je ogorčeno, otkrivajući razlog svoje žestine. - Ne, ni za koga on nije bio opasan. A opet su ga ubili. Nekome su naredili, i taj je poslušao. Možda samo zato što je nešto rekao u piću, ili se nekome učinilo da je rekao. Tuđi život je jeftin, Avdaga. Mnogo ih je koji nikoga neće požaliti. Pa zašto i od poštenih lјudi stvarate zlikovce? Neka ostanu makar za čudo.


  - Kao rijetke životinje - dodao sam, smijući se, kad već nisam mogao ništa drugo.


  - A tebi hvala što si nas posjetio. Ali ako si dolazio da Ahmeta nagovoriš na ružno djelo, uzalud si dolazio. A sad je vrijeme da se spava. Kasno je.


  Tako ga je istjerala, nimalo obazrivo.


  Ne znam što bi Avdaga učinio da sam ja to rekao, na nju se nije ni namrštio. Samo je premještao duge noge i ruke, kao da nigdje nisu na svome pravom mjestu. Činilo mi se da je i ranije htio da ode, ali ne zna kako, da ne bi ispalo ni kao poraz ni kao prazna srdžba. Izabrao je najnerazumniji način: pogledao me, pokazavši glavom na Tijanu, i nespretno se osmjehnuo, bez riječi, kao da mi kaže: takva li je ona! I kako mu je izgledalo da se lijepo izvukao, ustao je, udarivši se po stegnima, i rekao, opraštajući se (mislio sam da se ruga, ali ne, bilo je sasvim ozbilјno):


  - Lijepo se narazgovarasmo. Ne zamjerite.


  Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili!


  Ali ne bih rekao da je otišao uvrijeđen. Tko zna što je ušlo u njegovu otpornu glavu, a što mu je samo prolepršalo pored ušiju. A onda mi je palo na um da je čak mogao osjetiti poštovanje prema nama, zato što ne pristajemo na podlost, i što mu kažemo što mislimo. Možda, jer Avdaga je surov ali nije pokvaren, ne zna za milost ali nema lukavstva. On je izvrnuti, unakaženi narodski čovjek, koji drukčije ore i kopa nego njegov otac, ali je nešto lјudskog moglo da se zadrži u njemu. Neko zrno, neka naplavina, neko blijedo sjećanje. Ali sve ovo govorim napamet, jer ne znam kakva se čuda događaju u duši jednog dželata.


  Ispratio sam ga do sokaka, ne znajući što da mu kažem. Nisam htio da ublažavam ni da utvrđujem ono što je rečeno.


  - Žena ti je opasna - rekao je, pošto smo sišli niz stepenice, da ga ne bi čula, pomislio sam. - Sad znam zašto nisi pristao. Zbog nje.


  - Kako zbog nje? Odgovorio sam ti odmah, ne pitajući nju.


  - Ne bi joj smio na oči da si pristao. A ja se čudim: zašto? Vidio sam zašto. Hvala bogu što se nisam ženio. Nego, nisam ti rekao zašto sam došao.


  Dobro se sjetio, makar i na kraju.


  - Poručio ti je Džemal-efendija da dođeš sutra u Begovu džamiju, u podne. I rekao je da nemaš pravo, ne lјuti se na tebe.


  - Zašto da dođem u džamiju?


  - Bit će sva ulema. Govorit će se o onom studentu, Ramizu.


  - Što će se govoriti?


  - E, to ne znam. A Ramiz je zatvoren u tvrđavi, jesi li čuo?


  - Kada?


  - U prvi mrak. Uhvatili su ga lјudi kojima je govorio. I predali vlastima. E tako, i dođi, sigurno.


  Pošao je, pa se vratio.


  - Kad sam došao, tvoja žena nije bila sama.


  - Nego?


  - S Osmanom Vukom. Otišao je kad sam ja došao.


  - Sigurno me nešto tražio.


  - Možda te i tražio. Samo da znaš.


  Nije vjerovao nikome, kako bi vjerovao ženama. I upozoravao me da pripazim, ali s te strane sam miran, hvala bogu.


  Avdaga je otišao u mrak, a mene ostavio rasturena, zbog Ramiza. Govorio je kako misli na obitelј i kuću, sad misli još vrelije. Mrzio je sve Avdage ovog svijeta a još više njihove gospodare, ponižene je pozivao u borbu protiv njih, a mislio je na toplinu prijatelјskog razgovora. I na djevojku je mislio. Sigurno joj sada u tvrđavskom zindanu, zatvorenih očiju, govori kako su ga surovi lјudi vukli večeras, ne njegovi, oni su ga čekali u džamiji, kao i svake večeri, i kako misli na njih, i kako misli na nju, jer su mu ostavili samo misao. Sad je sam, užasno sam, i možda se sjeća želјenog prijatelјa, možda i mene, možda njegova misao oblijeće oko moje glave, a ja je ne vidim, samo slutim. Ne znam kako mu je, možda pusto i teško, možda je crna praznina oko njega, u nedogled, on je mislio na svakoga, na njega ne misli nitko. On bdije, uznemiren, lјudi spavaju. A može biti i da se varam. Možda je njegovo lijepo srce zadovolјno što je učinio koliko je mogao, možda vjeruje da lјudi ne spavaju zbog njega, sjeme njegove riječi klija u njima, možda je uvjeren da će neki drugi Ramiz zauzeti njegovo mjesto i boriti se za lјudsku sreću. Ne mogu svi lјudi biti sebični i uplašeni. Vidio sam ga kao sitnu svijetlu točku u mraku ove noći, u mraku ovoga svijeta, i činilo mi se da mi je taj nepoznati mladić najbliži čovjek na zemlјi. Uzalud je, ne mogu pomoći ni njemu ni sebi. I ma što je učinio, svijetla točka će se pretvoriti u puhor, a moja večerašnja tuga zbog njega postat će sjetno sjećanje. Ali sad me u grlu guše suze zbog kobi ovoga svijeta. Samo, neka to ostane u meni. Ne mogu uzbuđenu Tijanu uznemiravati novim uzbuđenjem.


  - Je li štogod rekao? - upitala je, misleći na Avdagu.


  I ja ću misliti na njega, da ne mislim na Ramiza.


  - Kaže da si opasna.


  - Možda sam pretjerala. Nije trebalo da govorim onako.


  - Zašto nije trebalo? Govorila si istinu.


  - Ne, ne, pretjerala sam. Nisam baš ispala pametna.


  Uzalud sam je uvjeravao da je bila u pravu i da je zbunila Avdagu. I kasno mi je palo na um koliko griješim: da sam joj zamjerio što se zatrčala, branila bi svoj stav. Ali kad nije trebalo da se brani preda mnom, počela je da se optužuje. Grdila je sama sebe i istovremeno želјela da je branim, a njeno srce će zapamtiti da sam bio uz nju. A onda mi je otkrila ono što sam znao: bila je takva zbog oca, već je počela da zaboravlјa, na svoju sramotu, ni za grob mu ne zna, nekad je mislila da će umrijeti od bola i od tuge i sad jedva i pomisli na njega, a sjetila se, i opet je zabolјelo zbog Avdage. Kažu da ga je on ubio.


  - Smiri se. Ne misli više na to. A za grob ćemo raspitati. Potražit ću selјake.


  - Zašto? Obično je govorio: Kad umrem, svejedno je gdje ću biti.


  - Govorit ćemo o tome poslije. A sad pokušaj da zaspiš.


  - Ne mogu. Krivo mi je što sam onako govorila. Natovarit ću ti još veću nevolјu na vrat.


  Plakala je u mome zagrlјaju, uzdišući, mučena zlim slutnjama. Otirući joj suze, što su odlijevale bol, tješio sam je lakomislenim razmišlјanjem, da slutnje ne donose nesreću, i da zlo dolazi nenajavlјeno. Ali i dobro. Nevolјe su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom. A onda, više ima nevolјa nego krivica, a najmanje je nevolјa pri lјudima koji imaju najviše krivice, pa je šteta što nismo više krivi. Ali svijet se ne upravlјa po razumu ni po posijanim uzrocima, da bi lјudi od njih žnjeli poslјedice, nego po najluđim slučajnostima, a mi smo svoje zle slučajnosti već potrošili, ostale su nam samo dobre. I dok sam raspetlјavao svoju spletenu obranu našeg prava na sreću, želeći da govorim, da ne bih mislio, ona je zaspala, duboko dišući, obrazom prilјublјena uz moja prsa, snom oslobođena straha. Ostali smo budni samo ja i mladić gore u tvrđavi.


  



  11. Neću da mislim na Ramiza


  


  I probudio sam se misleći na njega, nepoznatog, a kao da sam znao njega jedinog među lјudima. Izdvojio se svojim stradanjem, kao da iskuplјuje sva naša zla. Ne, nijedno neće iskupiti, sva će ostati, netaknuta, a njegova žrtva nema svrhe. Što može jedan čovjek, što može i stotina? Jedan pijetao, milioni spavača. Zašto su ga zatvorili? Mogli su ga mirno pustiti da viče, nitko se ne bi probudio. Znao je što ga čeka, je li želio da strada? Je li se nadao da će svojim stradanjem podići lјude? Neću da mislim na njega, nekorisno je. Otišao sam u pekaru da uzmem kruh. Pekarski radnici su veseli, razgovaraju, šale se, smiju.


  - Vidim, smijete se. Jeste li čuli štogod lijepo?


  - Nismo, zato se i smijemo.


  - Što ima novo, lјudi?


  - Sve je poskupjelo, je li to novo?


  - Vi bdijete noću, a po noći se svašta događa, drijemaju, lјubavnici se kriju. Za nas se ništa ne događa.


  - Zar niste ništa saznali?


  - Sve što se po noći dogodi, po danu se sazna. Saznat ćemo.


  Neću da mislim na Ramiza. Tijana me dočekala budna.


  - Zašto si ustao tako rano?


  - Nije rano, lјenjivice. Pekari su već drugu peć ispraznili.


  - Jesi li bolestan?


  - Pobogu, zar izgledam bolestan? Zar ne smijem ustati kad mi se ustaje?


  - Spavao si nemirno, čula sam kako se okrećeš.


  Sjednem na postelјu do nje. Crna kosa joj je rasuta po jastuku, oči joj vlažne od sna, usne nabubrile kao u djeteta.


  - Kako si lijepa kad se probudiš!


  - I nikad više? Samo kad se probudim?


  - I nikad više. Samo kad se probudiš. Hoću da te nalјutim, zar ne vidiš?


  - Nećeš uspjeti.


  - Onda ću reći istinu, za inat. Lijepa si uvijek i uvijek to znam, ali neću da kažem. Sad moram, osjećam to svakim damarom.


  Neću da mislim na Ramiza.


  - I što još osjećaš?


  - Hoću da te mirišem, kao cvijet. Hoću da napunim oči tvojom slikom, da ništa više u njih ne stane.


  Neću da mislim na Ramiza.


  - A sad mi reci, što ti se dogodilo?


  - Zar ti ne smijem reći koliko te volim?


  - Braniš se od nečega. Misliš na nešto drugo.


  - Mislim kako sam sretan.


  - Zašto baš jutros?


  - Mislim često.


  - Sretan, pored svega. Čega to?


  Uvijek me stjera u kut, ništa od nje ne mogu sakriti. Nije vrijedilo ni da pokušavam. Ispričao sam o Ramizu, kako je zatvoren u tvrđavi, to mi je sinoć rekao Avdaga.


  - Zašto si sakrio od mene?


  - Da te ne uznemirim.


  - Odmah sam vidjela da nešto kriješ.


  - Kako si vidjela?


  - Nikad nisi tako nježan kao kad ti je teško. Sličiš na dijete koje se skriva.


  - I ne znam ga dobro, a žao mi je. Nitko sad neće ni prstom maknuti.


  - Tko može išta da učini?


  - Ne može nitko. A on se možda nada, dići će se lјudi, tražit će da ga puste.


  - Ne vjerujem, i on zna da neće.


  - Kako bi bilo da odem do Zafranije, da ga zamolim?


  - Zašto ti? Odmah će pitati: zašto baš ti?


  - Nismo prijatelјi, a kao da jesmo. Nikoga nema.


  - Ništa mu ne možeš pomoći, samo ćeš sebi odmoći.


  Kaže to nerado, jer je poštena, ali kaže, da me zadrži. I kaže još više:


  - Što možeš, kriv je. Govorio je protiv njih.


  - Badava je, neće ga pustiti.


  - Ne misli više na njega.


  - Ne mislim, nema koristi.


  Nema svrhe, nema smisla, nema koristi. Uplašila su nas, ne usuđujemo se da tražimo čak ni milost ni za koga. Nitko ni riječ neće reći za njega. A što mogu ja? Ni ime, ni djelo, ni položaj, ni bogatstvo, ni obitelј, ništa ne stoji iza mene. U ime čega bih govorio? U ime sažalјenja? Što moje sažalјenje znači ikome? I zašto? Za nepostojeći dug savjesti, za čovjeka prema kome nemam obaveza, za krivicu koju ne praštaju. Neću da mislim na ono što je nemoguće. Neću da mislim na Ramiza.


  Doručkovao sam, nisam znao što jedem, Tijana me gledala kao bolesnika, kiselim osmijehom krijući svoju zabrinutost. Rekao sam da idem malo u grad, da prohodam.


  - Zašto ne ostaneš kod kuće?


  - U podne je nekakav skup u džamiji. Zafranija je pozvao i mene.


  - Zašto tebe?


  - Ne znam.


  - A kakav je skup?


  - Zbog Ramiza. Ne znam.


  - Ništa ne govori, molim te, ništa! Obećaj mi.


  - Ma neću, što imam da govorim. Ne bih ni išao da smijem.


  - Oh, bože, kud sad i to. Vrati se odmah, čim se završi. A jest, sinoć te tražio Osman Vuk. Nije htio da kaže što hoće.


  Sasvim sam bio zaboravio na njega.


  Vlažni krovovi, vlažne tarabe, vlažni sokaci, prohladan zrak, modro nebo, mlado sunce. Ne znam kako, odjednom sam zaboravio sve, koračam kao kroz rosu, kroz svježu vodu, kroz lisnatu šumu, tijelom mi juri iskričava krv, obuzima me tiha bezrazložna radost, sve je u meni jasno i svijetlo, poput planinskog izvora. Neću da mislim na Ramiza.


  Koliko li je sati? Neću da mislim, do podne. Do podne.


  Tražio sam mogućnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. Ili se tijelo pobunilo protiv more koju mu je nametnula misao. Tijelo je pametnije od uma, zna sve o sebi, sve što mu treba, sve što mu ne treba, čak i ono što mi ne znamo. Tijelo je kao bilјka, kao srna. Ne znam je li sreća ili nesreća što to ne može biti potpuno.


  A u podne, neću moći ništa da izbjegnem. I čim sam se sjetio svega, opet sam osjetio tromost udova i spletenost misli. I opet sam čovjek koji se muči i ništa ne zna. Ne mislim baš pametno i ne mučim se suviše teško, ali dovolјno da mi jutro ne bude više blistavo.


  Neću da mislim na Ramiza, a mislim. Ne mogu drukčije.


  Pobjegao sam od njega u blaženu rajsku prazninu, ali sam samo trenutak bio bilјka, srna, zdravo tijelo. Ne bih želio da to ostanem. Bit ću radije ludi čovjek koji misli o nečemu što ga se ne tiče, što ne može popraviti i što je od njega daleko kao nebeska zvijezda. Ništa ne mogu učiniti, ali mislim. Toliko mogu. Mučit ću se mišlјu o dobrom čovjeku koji u tvrđavi čeka smrt. Mislit ću i zaboraviti. Kao i tolike druge stvari. Polako postajem smetlište istrulih jada, žalјenja, stida, mrtvih zakletvi, poniženog ponosa, i sav taj smrad nazivat ću iskustvom. Već osjećam kako zaudara, još osjećam, poslije će mi biti svejedno.


  Otišao sam od kuće da se nađem s kim bilo, da čujem štogod, da porazgovaram, da se raspitam. A nisam se našao ni s kim, nisam čuo ništa, nisam porazgovarao ni o čemu. S kim, što, o čemu? Nitko ne zna, nikog se ne tiče, nitko neće da kaže. Ili će reći ono što znam, da je najbolјe gledati svoja posla. Naišao sam na svadbeno veselјe u jednoj avliji. Vrata su otvorena, avlija puna mladog svijeta, udara nevidlјiv saz, igra kolo, čuje se smijeh, i pjesma, i veseo razgovor. Nitko od njih ne zna za Ramiza, ni za skup u džamiji, ni za kakvu tešku stvar, i proživjet će tako, ne znajući. Vidio sam ih u prolazu i dugo ih nosio u mislima. Đavo vas odnio, govorio sam. Blago vama, govorio sam. Zašto nisam kao oni? Zašto ne vodim brigu o svome životu? Zašto me se tiče ono što me se ne tiče? Možda ću ozdraviti, možda ću sazreti. Jednom. Ne znam kada.


  Neću da mislim na Ramiza. Sad ne mislim na Ramiza, već na ono što će se o njemu govoriti. Podne je blizu.


  Ušao sam u džamiju, ne gledajući tko sve stoji u dvorištu, i sjeo u kraj, blizu vrata. Kad se džamija počela puniti, promatrao sam izdvojen, neprimijećen, srećom, jer su svi gledali u one koji su ulazili poslјednji, muderise, važnije imame i vaize, istaknute pisare, i glavnog kadiju u pratnji Džemala Zafranije. Džemal se smješkao svima, ne vidjevši nikoga, a kadija je prošao namršten, zagledan u neku zamišlјenu točku pred sobom. Mula Ibrahim je ušao među poslјednjima, ne gledajući pošao prema meni, a kad me vidio, zastao je i počeo da traži bolјe mjesto, praveći se da me ne primjećuje. Ima pravo, jer, zaista, što ću ja na ovom skupu? Svi će pomisliti da sam samovolјno upao, ili me netko pozvao greškom. Ovi lјudi su mozak i snaga grada, i kad bi se kojim čudom svod džamije srušio, grad bi ostao bez pameti i bez značaja. Uza svu žalost koju bih zbog toga osjećao, bio bih sretan da se ja spasim, makar i jedini, jer ne bi bilo pravo da se nađem na spisku s tako značajnim lјudima. Nije to bila pakosna nego smetena misao. Ništa od jutros nisam jeo, osjećao sam muku u stomaku, crijeva su mi burlјala, ruke gorjel